Zmije – heroji ili štetočine?

U današnje smo doba okruženi informacijama više nego ikada prije u povijesti. Ipak, ta dostupnost informacija donosi činjenicu da ćemo se ponekad susresti s podatcima koji nisu točni. Tako i o zmijama često možemo pronaći zablude, osobito u ovo doba godine kada ih opet sve češće počinjemo viđati. No o zmijama često možemo čuti i narodne priče, priče koje su se kroz generacije usmene predaje zadržale do danas, te se nastavljaju dalje prenositi.  Stoga, evo nekoliko čestih stvari koje čujemo o zmijama, bile one točne ili netočne:

Ljigave su

Način na koji se ljuske zmija presijavaju na suncu može nam dati dojam da su one uistinu mokre ili sluzave, osobito kod nekih tropskih vrsta poput brazilske dugine boe (Epicrates cenchria) i bjeloustog pitona (Leiopython albertisii), no to nije slučaj. Ljuske mnogih vrsta zmija zapravo imaju mikroskopske strukture koje ih čine vodootpornima, što omogućava vrstama poput naše bjelouške (Natrix natrix) da prezimljuju u rupama u kojima katkad budu potpuno uronjene u vodu. U suprotnom bi došlo do oticanja i poremećene funkcije njihove kože. Nadalje, ta im vodootpornost pomaže spriječiti isparavanje vode preko kože, koje može uzrokovati dehidraciju. Dakle, ako zmije nisu ljigave, kakve su onda na dodir? Njihova je koža iznimno glatka i suha, a često su i hladne na dodir, ovisno o tome jesu li se neposredno prije „sunčale“. [3]

Vole hladna skrovišta

Zmije su, kao i drugi gmazovi, ektotermi. To znači da toplinu tijela i energiju potrebnu za metabolizam ne proizvode same, već ovise o toplini okoliša. Upravo će iz tog razloga zmije birati topla skloništa ili mjesta za sunčanje, jer upravo o toj toplini ovise njihove mogućnosti kretanja, lova i sl. Jedino će, kada se temperatura okoliša popne previsoko, tražiti hlad ili zaklon kako bi se zaštitili od pregrijavanja. Iz svega navedenog vidimo da ova tvrdnja nije posve netočna – susretnemo li se sa zmijom tijekom ljetnih mjeseci ona će vjerojatno biti u hladu ili polusjeni. [3][4]

Agresivne su

Većina gmazova i vodozemaca ne prežive do reproduktivne zrelosti, a jedinke koje je i dosegnu često nemaju garanciju da će stvoriti potomke. To je razlog zašto su razvili i koriste više različitih mehanizama bijega od grabežljivaca i potencijalnih opasnosti, a u toj se kategoriji možemo pronaći i mi ljudi.

U kaskadi postupaka koje zmija poduzima da bi izbjegla smrtonosan susret s nekom drugom vrstom, napad dolazi posljednji, a obično mu prethode agresivnija upozorenja.

Prvo će probati ostati mirne kako ih uopće ne bismo uočili, a u tome im često pomaže i njihova boja ili šare. Neke druge vrste pokazuju svoje jarke boje kako bi signalizirale grabežljivcu da su i one same opasne, ili ih pak samo oponašaju – jedan primjer toga je bjelouška (Natrix natrix) koja prijeti siktanjem i pritom širi svoju glavu kako bi poprimila trokutasti oblik koji možemo pronaći kod svih triju hrvatskih otrovnica. Ako se i nakon toga osjećaju ugroženo tada pokušavaju pobjeći, te se samo u slučaju kada je bijeg neuspješan ili nemoguć okreću agresivnom upozoravanju te na posljetku napadu. Agresivno upozoravanje može biti izraženo kroz siktanje, puhanje, nadimanje tijela kako bi se činile veće i opasnije, pa čak i kroz lažne napade (izbace tijelo prema naprijed, no bez namjere ugriza).

Različite vrste imaju i druge mehanizme obrane koje koriste prije agresije kao što je glumljenje smrti kod ribarice (Natrix tessellata) koja se okreću na leđa, a iz usta joj čak može i curiti krv kako bi dojam bio uvjerljiviji. Unatoč zabludama, otrovnice nisu jedine koje grizu – sve će zmije, osjećaju li se dovoljno ugroženo, probati ugristi. [4]

Smatraju se štetnima

Zmije se, slično paucima, smatraju nepoželjnim gostima i izazivaju strah. No isto kao i npr. pauci imaju ulogu koja može biti korisna čovjeku. Tako se primjerice mogu naći blizu spremišta kukuruza ili starih vrtnih kućica jer tamo često zalaze miševi i štakori – njihov plijen. Na taj način služe kao prirodni provoditelji deratizacije. Osim toga, uklanjanjem miševa uklanjaju i potencijalne parazite i bolesti koje bi oni mogli prenositi – najznačajnije mišju groznicu koja može biti pogubna za ljude. Jedno istraživanje provedeno 2013. godine u SAD-u tvrdi da šumske čegrtuše (Crotalus horridus) mogu igrati bitnu ulogu u smanjenom prijenosu lajmske bolesti jer love miševe na kojima parazitiraju zaraženi krpelji koji ju prenose.

Zanimljiv je podatak i da je kravosas (Elaphe quatuorlineata), jedna od najdužih zmija Hrvatske i cijele Europe, dobila ime jer se zbog prisutnosti miševa i štakora zadržavala u blizini staja, pa je došlo do krive pretpostavke da se tamo nalazi jer kravama siše mlijeko. [1]

Većina zmija su otrovnice

U Hrvatskoj je poznato 15 vrsta zmija, od kojih su samo 3 ljutice; poskok (Vipera ammodytes), riđovka (Vipera berus) i planinski žutokrug (Vipera ursinii).

Za poskoka možemo reći da je široko rasprostranjen, jer ga pronalazimo u Dalmaciji, Istri i Središnjoj Hrvatskoj, s Kalnikom kao najistočnijom točkom rasprostranjenosti. Zanimljivo je da je i samo ime poskok došlo od zablude – naime oni ne skaču, ali su izvrsni penjači pa su moguće pali („naskočili“) na prolaznike dok su se kretali kroz visoko raslinje i time dobili ime.

Riđovku možemo naći u nizinama Save, Drave i Dunava, u Gorskom kotaru te u visokoplaninskim travnjacima hrvatske strane Troglava. Za planinskog je žutokruga poznato sedam izoliranih populacija na visokoplaninskim travnjacima južnog Velebita, Lisca, Visibabe i Poštaka u Lici te Dinare, Troglava i Kamešnice u Dalmaciji. Ako se ipak susretnete sa zmijom za koju sumnjate da je otrovnica prvo ju valja identificirati. Može ih se prepoznati po cik cak leđnom uzorku (osim riđovke koja ponekad može biti potpuno crna), trokutastom izgledu glave, kratkom zdepastom tijelu, te vertikalnim zjenicama koje izgledaju kao prorezi. Zatim, ako utvrdite da je stvarno riječ o otrovnici treba ostati miran, ne uznemiravati je niti pokušavati dirati ili ubiti (što može rezultirati nepoželjnim ishodom za čovjeka), te je samo zaobići. Ako spremate izlet u podneblje gdje znate da postoji mogućnost susreta s otrovnicama valja pratiti određena pravila: nošenje zatvorene obuće, dugih hlača, čarapa i majica dugih rukava, obraćanje pažnje na mjesto kretanja, korištenje staza ako je moguće, nošenje rukavica pri branju šparoga i sl.

Ugrizi zmija se događaju kada dođe do direktnog kontakta zmije i čovjeka, te zmija reagira u obrani. U razdoblju od 2005. do 2019. godine u Hrvatskoj su zabilježena 3 smrtna slučaja od ugriza zmije. [2]

Sve otrovnice su prepoznatljive po istim karakteristikama

Možda ste čuli da sve otrovnice imaju trokutastu glavu, ili vertikalne zjenice nalik na proreze. Slično ste mogli pročitati i u tekstu o zabludi iznad ove. O čemu je onda stvarno riječ? Sve europske otrovnice pripadaju porodici ljutica (Viperidae), pa stoga najčešće čujemo o tome kako prepoznati baš njih. One su, kao što je već opisano, obično kraćeg tijela, trokutaste glave i vertikalnih uskih zjenica. No maknemo li se iz Europe, takvo nam prepoznavanje otrovnica neće puno pomoći. Kao primjer je najbolje uzeti jednu od najprepoznatljivijih vrsta zmija; kraljevsku kobru (Ophiophagus hannah). Osim što je većina ljudi nezamjenjivo prepoznaje kao otrovnicu, primjetna je njena dužina (mogu doseći i do 5 metara) i okrugla zjenica, te glava koja nema trokutast oblik.

Ne možemo generalizirati što se tiče prepoznavanja otrovnica na globalnoj razini, već je bitno znati gdje se nalazimo i koje se vrste mogu naći u našoj blizini. [4]

Mogu dislocirati čeljust

Obično se kaže kako zmije „dislociraju“ čeljust prilikom gutanja svog plijena, no to nije posve točno. Lubanja zmija je lagana i ima visoku mobilnost zglobova. Kosti koje su kod drugih gmazova fiksirane ili imaju limitiranu mogućnost pomicanja, kod zmija su pomične, te karakteristično povezane puno pokretljivijim ligamentima i mišićima. Osim toga, imaju donju čeljust koja nije spojena u bradi, već su lijeva i desna strana donje čeljusti povezane rastezljivim tkivom i kožom. To sve im omogućava da razjape usta kako bi progutale plijen, ali i da taj plijen polako gutaju, pomičući zasebno svaku stranu čeljusti i povlačeći plijen sve dublje u sebe. [3]

Gluhe su

Iako je istina da je kod zmija osjet sluha ograničen, nisu potpuno gluhe. Iako nemaju vanjsko uho, vanjski ušni otvor niti bubnjiće, imaju dobro razvijeno unutarnje uho. S obzirom da nemaju bubnjiće, njihovu ulogu preuzima mala košćica – kolumela. Povezana je sa stražnjim dijelom donje čeljusti s pomoću kratkog ligamenta i tako prenosi vibracije (bilo iz zraka ili s tla) do unutarnjeg uha. Zmije čuju zvukove frekvencija između 50 i 1000 Hz. Premda se možda čini da zmijama osjet sluha nije bitan kao njihovi ostali osjeti, to nije tako. Primjer toga je pustinjska rogata ljutica (Cerastes cerastes) koja pronalazi i napada miševe isključivo koristeći informacije koje dobiva sluhom. Koraci miša proizvode vibracije koje se prenose pijeskom, a koje zmija detektira kada joj je glava spuštena na tlo. [3]

Osim što zablude koje imamo štete zmijama, štete i nama ograđujući nas od znanja koje smo mogli izgraditi. Strah se često gradi upravo u izostanku znanja, a lako se dalje prenosi generacijski. Kroz edukaciju možemo potaknuti na razmišljanje, ukazivanje na važnost zmija u ekosustavu i razbijanje predrasuda ukorjenjenih u naše društvo – samo je potrebno učiniti prvi korak.

Fotografije: Arhiva Udruge Hyla

Literatura:

1. Kabay, E., N. M. Caruso, K. Lips. (2013.) TimberRattlesnakes May Reduce Incidence of Lyme Disease in theNortheastern United States. Ecological Society of AmericaAnnual Conference, 98th, Minneapolis, Minnesota. Dostupno na: https://www.researchgate.net/publication/267289888

2. Službena web stranica Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo: Sigurno u prirodi – zmije. Dostupno na: https://www.hzjz.hr/sluzba-zdravstvena-ekologija/sigurno-u-prirodi-zmije/

3. Lillywhite, H. B. (2014). How snakes work: Structure, function and behavior of the world’s snakes. Oxford University Press.

4. Vitt, L. J.; Caldwell, J. P. (2013). Herpetology: An Introductory Biology of Amphibians and Reptiles, Fourth Edition