Gušteri u Hrvatskoj 2. dio

Tko su naši ljuskavi susjedi?

– manje poznate vrste guštera u Hrvatskoj

Ovaj članak nastavak je prethodnog teksta ,,Gušteri u Hrvatskoj: ,,Tko su naši ljuskavi susjedi?” u kojem smo vas upoznali s najčešćim vrstama guštera koje možemo susresti u Hrvatskoj i kako ih prepoznati. Ovoga puta pažnju posvećujemo manje poznatim i rjeđim vrstama, onima koje često prolaze ,,ispod radara”, ali su nam jednako zanimljive i važne.

Ivanjski rovaš (Ablepharus kitaibelii)

Prvi na red dolazi ivanjski rovaš, ujedno i naš najmanji gušter, koji zbog svoje sitne građe često ostane neprimijećen (3). Ima kratke noge, i razmjerno malu glavu u odnosu na glatko i sjajno tijelo koje je brončane do maslinastozelene boje, ponekad s vrlo sitnim točkicama koje tvore jedva vidljive pruge duž leđa i repa. Donja strana tijela mu je zelenkasta, plavičasta ili sivo bijela, a prepoznatljiv je i po upečatljivoj tamnoj pruzi koja se proteže sa svake strane od nosa pa sve do repa.

Ivanjski rovaš jedina je vrsta iz porodice Scincidae koja obitava u Hrvatskoj, te je zabilježena na samo dva lokaliteta, u gradu Iloku i Parku prirode Papuk gdje je ograničen na svega nekoliko hektara pogodnog staništa, što ga čini osjetljivim na gubitak staništa uslijed požara, zarastanja ili krčenja šuma. (1,2). Ova vrsta najčešće nastanjuje topla, otvorena ili poluotvorena staništa u nižim predjelima, poput travnjaka s niskim grmljem, kamenjara i rubova šuma. Takva staništa moraju biti dobro osunčana te imati razvijen prizemni sloj trave i listinca, koji mu omogućuje sakrivanje kada je potrebno.

Zbog glatkog tijela i zanimljive prilagodbe da u opasnosti savija noge u posebna udubljenja na bokovima i kreće se pužeći, može nalikovati na sljepića (Anguis fragilis). Međutim lako ga razlikujemo jer je sljepić veći i u potpunosti bez nogu. Savijanje nogu mu omogućava učinkovitiji bijeg kroz gustu vegetaciju, a bržem kretanju dodatno pridonosi i dugi rep (2). Osim toga, još jedna zanimljivost vezana uz rovaša je da se od ostalih guštera razlikuje i po tome što nema kapke.

Zapadno mediteranski zelembać (Lacerta bilineata)

Dalje nastavljamo s podjednako zanimljivim gušterom; zapadno mediteranskim zelembaćem, koji izgledom podsjeća na naše poznatije i u prethodnom članku spomenute zelembaće. Ima kratku glavu i dugačak rep, a mužjaci su najčešće jarko zelene boje. Ženke su zelenkaste ili smeđe, ponekad s prugama po leđima, dok je trbuh žut. Na vratu se mogu vidjeti sitne crne točkice te je on kod mužjaka, ali i nekih ženki, plavkast. Mladunci su svijetle, bež boje.

U Hrvatskoj je ova vrsta zasad zabilježena samo na otoku Cresu i često se zadržava u blizini ljudi, primjerice u vinogradima i voćnjacima, no pronalazimo je i na područjima prekrivenom grmljem te rubnim šumskim dijelovima (1,6). Najsličniji je običnom zelembaću (Lacerta viridis)i velikom zelembaću (Lacerta trilineata), a razlike razlike između njih su najuočljivije kod mladunaca; dok zapadni i obični zelembać imaju manje pruga ili one potpuno izostaju, veliki zelembać ima tri ili pet izraženijih pruga te je općenito veće i snažnije građe (1).

Velebitska gušterica (Iberolacerta horvathi)

Velebitska gušterica naš je endem, dobro poznat brojnim planinarima koji je često susreću na osunčanim planinskim stijenama. Srednje je veličine i spljoštenog tijela, što joj omogućuje lako kretanje po stijenama. Leđa su joj smeđa do tamnosiva, često s tamnijim mrljama, dok su bokovi još tamniji. Trbuh je žut do svijetlozelen, a vrat i donja strana tijela su bez mrlja.

U Hrvatskoj ova vrsta nastanjuje planinska područja Učke, Gorskog kotara, Kleka, Velebita, Poštaka i Dinare te područje Plitvičkih jezera (1). Najčešće je nalazimo na vlažnim i  staništima sa stijenama i vrlo malo vegetacije. Na prvi pogled može podsjećati na zidnu guštericu (Podarcis muralis), no velebitska gušterica  nema točke na vratu, mužjaci nemaju crvenkast trbuh, a razlikuju se i po rasporedu ljusaka na glavi.

Oštroglava gušterica (Dalmatolacerta oxycephala)

Bitna spomena svakako je i naša oštroglava gušterica. Ima spljošteno tijelo, tanak rep i izrazito zašiljenu glavu. Leđna strana tijela može varirati od tamne, sivkaste ili gotovo crne, sa sitnim svijetlim točkama, dok su trbuh, vrat i glava plavi, osobito kod mužjaka u vrijeme parenja. Rep je također plav, s tamnim prstenovima.

U Hrvatskoj je nalazimo duž obale od sjeverne Dalmacije do juga te na brojnim srednjodalmatinskim i južnodalmatinskim otocima, a unesena populacija postoji  u Osoru na Cresu gdje dijeli stanište s našim biljnim endemom primorskom dimovicom (Corydalis acaulis) (1,7). Najčešće živi na kamenjarima i strmim stijenama uz more, ali se često može vidjeti i u naseljima, kako se penje po zidovima kuća. Najsličnija je mosorskoj gušterici (Dinarolacerta mosorensis), od koje se razlikuje po obliku glave i intenzivnoj plavoj boji trbuha i repa.

Mrki ljuskavi gušter (Algyroides nigropunctatus)

Zadnji gušter po redu ujedno nam je i jedan od najupečatljivijih predstavnika mediteranske faune, a njegov hrapav izgled jasno ga izdvaja od svih drugih vrsta na području Hrvatske. Ovaj gušter lako se prepoznaje po svom specifičnom izgledu. Leđa su mu tamnosiva do crvenkastosmeđa, često prošarana crnim mrljama, a središnji dio leđnih ljuski je uzdignut otkuda i dolazi njegov naziv (8). Mužjaci imaju tamnoplavi vrat i jarko narančast do crven trbuh, dok su ženke svjetlije.

U Hrvatskoj živi duž većeg dijela obale te na većim otocima poput Krka i Cresa, a u unutrašnjost prodire do južnih padina Velebita, Dinare i Troglava (1). Najčešće nastanjuje topla, djelomično sjenovita staništa, gdje ga možemo pronaći na stijenama, suhozidima i starim kućama obraslim vegetacijom. Sličnih vrsta gotovo da nema, iako ženke mogu podsjećati na zidnu guštericu,  no grebenaste ljuske siguran su znak da je riječ o mrkom ljuskavom gušteru (1).

Ugroženost ovih vrsta

Što se tiče statusa ugroženosti, sve prethodno spomenute vrste prema podacima IUCN Crvene liste, globalno imaju status najmanje zabrinjavajućih (LC – least concerned) (5). Što se tiče ugroženosti na području Hrvatske ivanjski rovaš ima status gotovo ugrožene vrste, prvenstveno zbog vrlo ograničenog broja poznatih lokaliteta i osjetljivosti njegovih staništa. Osim njega i velebitska gušterica smatra se gotovo ugroženom. Zapadno mediteranski zelembać, oštroglava gušterica i mrki ljuskavi gušter i u Hrvatskoj imaju status najmanje zabrinjavajućih, ali to ne znači da su im populacije sigurne od prijetnji (1,2). Kao i ,,poznatiji” gušteri iz prošlog članka, sve ove vrste su zakonom strogo zaštićene, a najveću opasnost za njih i dalje predstavlja gubitak i fragmentacija staništa uzrokovana ljudskim djelovanjem (1).

Nova vrsta u Hrvatskoj

Za kraj, vrijedi spomenuti zanimljivo novo otkriće; alpsku guštericu (Zootoca carniolica), čija je prisutnost u Hrvatskoj tek nedavno potvrđena. Dugo se smatrala vrstom Zootoca vivipara, spomenutom u prethodnom članku, no genetska i morfološka istraživanja pokazala su da analizirane populacije u Hrvatskoj pripadaju zapravo vrsti Zootoca carniolica. Iako još postoji mogućnost da prava Z. vivipara također obitava kod nas, trenutačni podaci na to ne upućuju i potrebna su dodatna istraživanja na većem broju uzoraka (4).

Ove se dvije vrste razlikuju i po načinu razmnožavanja; dok Z. vivipara rađa žive mlade (viviparnost), Z. carniolica polaže jaja (oviparnost). Vrsta je zabilježena u planinskim područjima Žumberka, Macelja, Gorskog kotara, Velebita, te na području Plitvičkih jezera te u nizinskim predjelima istočne Hrvatske (Spačva) i novo pronađenom lokalitetu u Podravini (4).

Važnost manje poznatih vrsta guštera

Iako su često skriveni u travi, pukotinama stijena ili na teško dostupnim planinskim obroncima, manje poznate vrste guštera u Hrvatskoj važan su dio naših ekosustava i prirodne baštine.

Njihova raznolikost svjedoči o bogatstvu staništa koja Hrvatska nudi, od mediteranskih kamenjara do hladnijih planinskih područja. Upravo zbog svoje neupadljivosti i ograničene rasprostranjenosti, ove vrste često ostaju izvan fokusa javnosti, iako su jednako osjetljive na promjene u okolišu kao i njihove poznatije rođakinje.

Bolje poznavanje i razumijevanje ovih guštera prvi je korak prema njihovoj učinkovitijoj zaštiti. Očuvanje prirodnih staništa, odgovorno korištenje prostora i podizanje svijesti o važnosti herpetofaune ključni su za njihov dugoročni opstanak. Promatrajući i učeći nešto više o našim ,,ljuskavim susjedima” ne štitimo samo pojedine vrste, već i složenu mrežu života kojoj svi pripadamo!

Literatura:

1. Biologer – Biološki podaci o vrstama Hrvatske. Dostupno na: https://biologer.hr/hr
2. Jelić, D., Kuljerić, M., Koren, T., Treer, D., Šalamon, D., Lončar, M., Podnar-Lešić, M., Janev Hutinec, B., Bogdanović, T., Mekinić, S. i Jelić, K. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb. Dostupno na: https://www.haop.hr/sites/default/files/uploads/dokumenti/03_prirodne/crvene_knjige_popisi/Crvena_knjiga_vodozemaca_i_gmazova_web.pdf
3. Zaštita-prirode.hr. „Ivanjski rovaš – naš najmanji gušter“. Dostupno na: https://zastita-prirode.hr/zasticena-priroda/vrste-i-stanista/ivanjski-rovas-nas-najmanji-guster/
4. Grbac, I., Podnar, M., Lauš, B. & Schmidt, B. (2025). Carniolan lizard Zootoca carniolica (Reptilia: Squamata: Lacertidae) in Croatia: implication on species conservation. Natura Croatica, 34(2), 241–256. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/file/485856
5. IUCN. (n.d.). The IUCN Red List of Threatened Species. International Union for Conservation of Nature.  Dostupno na: https://www.iucnredlist.org
6. Green Life in Croatia. Lacerta bilineata. Dostupno na: https://greenlifeincroatia.com/glc-info/lacerta-bilineata
7. Javna ustanova Priroda. (2015, 15. travnja). Oštroglava gušterica na starim osorskim zidinama. Dostupno na:  https://ju-priroda.hr/hr/2015/04/ostroglava-gusterica-dalmatolacerta-lacerta-oxycephala-na-starim-osorskim-zidinama/
8. Priroda Hrvatske– Gušteri Hrvatske. Dostupno na: Gušteri Hrvatske – Priroda Hrvatske