VODOZEMCI

Njihovo znanstveno ime izvedeno je od grčke riječi "amphi bios" - dvostruki život; što je zasnovano na činjenici da većina vodozemaca stadij larve proživljava u vodi, a nakon metamorfoze mogu živjeti na kopnu. Odrasle jedinke se vraćaju u vodu kako bi položile jaja.

Povjesni razvoj

Vodozemce možemo smatrati prvim pravim kopnenim kralješnjacima, a potekli su od grupe riba zvanih mesoperke (Sarcopterygii). Potomci su prvih kralježnjaka (Triadobatrachus) koji su naselili kopno i morfološki i fiziološki se izrazito razlikuju od svih ostalih kopnenih kralježnjaka. Vodozemci prestavljaju jedinstveni evolucijski model kojim se objašnjava prelazak kralježnjaka iz mora na kopno te koji omogućuje uvid kako su Amniota postali uspješni u osvajanju kopna. Živući vodozemci skupina su kralježnjaka za koje se smatra da dijele jednog zajedničkog pretka te se time definiraju kao monofiletička skupina.
Podijeljeni su u tri skupine: Anura (bezrepci, žabe), Caudata (repaši, daždevnjaci) te Gymnophiona (beznošci). Ove skupine predstavljaju dugu filogenetsku povijest koja datira najkasnije iz ranog trijasa, ali otkriveno je relativno malo fosilnih zapisa „modernih vodozemaca" (Lissamphibia). Istraživanja pokazuju da su se beznošci prvi odvojili od zajedničkog pretka prije otprilike 367 milijuna godina, a potom su se odvojili repaši i žabe prije otprilike 357 milijuna godina. Ova vremena divergiranja govore da su ova tri reda vodozemaca nastala u paleozoiku, odmah nakon prelaska na kopno, a također su se redovi odvojili vrlo brzo u svojoj evolucijskoj povijesti.

Osobine

Vodozemci su hladnokrvni (ektotermni) organizmi koji uglavnom polažu jaja, a veći dio vrsta kroz svoj životni ciklus prolazi preobrazbu (metamorfozu), čime prelaze iz ličinačkog stadija (uglavnom vodenog), razvojem udova i pluća, u odrasle kopnene oblike. Postoji i nekoliko živorodnih vrsta koje direktno rađaju metamorfozirane mlade već prilagođene za život na kopnu (npr. crni daždevnjak). Pojedine vrste, poput čovječje ribice, nikada ne prolaze metamorfozu i čitav su život vezane uz vodu. Razmnožavanje se odvija prvenstveno u vodi.Oplodnja je vanjska, ali u izuzetnim uvijetima može biti i unutarnja. Gotovo sve vrste vodozemaca ovisne su o vlažnim uvijetima u okolišu, a mnogima su vodena tijela (lokve, kanali, jezera, rijeke itd.) neophodne za razmnožavanje.

Pošto su hladnokrvne (poikilotermne)životinje, tijekom zime miruju, spavaju zimski san (hibernacija), a u tropskim krajevima spavaju ljetni san (estivacija). Za vrijeme sna se kriju u trulim stablima, ispod panjeva, korijenja, kamenja ili u rupama sitnih sisavaca, ali mogu se ukopati i u mulj. Kada se vremenski uvijeti poboljšaju, masovno izlaze na površinu i, pare se i odlažu jaja. Nakon toga se razilaze i zauzimaju različite ekološke niše.

Odrasli vodozemci isključivo su mesojedi i hrane se živim životinjama koje u cjelosti progutaju. Plijen su im najčešće beskralješnjaci, ali ponekad mogu progutati i male kralješnjake. Ličinke su svejedi, iako se u početku razvoja prvenstveno hrane hranom biljnog podrijetla poput algi.

Brojnost i raznolikost vodozemaca

Najveću raznolikost vodozemaca nalazimo u vlažnim područjima s umjerenim temperaturama. Do danas je opisano približno 5020 vrsta, a nove vrste se opisuju gotovo svakodnevno. U Hrvatskoj je do sada zabilježeno ukupno 20 vrsta vodozemaca raspoređenih u 2 reda: Anura (bezrepci, odnosno žabe i krastače) i Caudata (repaši). Red repaša čini 7 vrsta, dok se red Anura sastoji od ukupno 13 vrsta. Među vodozemcima najbrojnije su porodice Ranidae (zelene i smeđe žabe) I Salamandridae (daždevnjaci i vodenjaci).

Izvori: Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Romulić, M., Mikuška, M., Mikuška, A. & Mikuška, T. (2004): Vodič kroz biološku raznolikost Kopačkog rita - Knjiga II. Javna ustanova Park prirode Kopački rit.

 

Razred: Vodozemci/Amphibia

Red: Bezrepci/Anura

Porodica: Ranidae

 latastei

 

Podvrste
Ne postoje opisane podvrste.

 

Opis vrste
Lombardijska smeđa žaba jedna je od manjih vrsta smeđih žaba na području Europe. Vrsta iskazuje manji spolni dimorfizam, ženke su veće i dosežu ukupnu duljinu tijela do 75 mm, dok su mužjaci nešto manji. Za vrijeme parenja mužjaci poprimaju tamnije obojenje, koje nakon parenja postepeno nestaje. Osnovna je boja tijela smeđa i po boji se ne razlikuje previše od ostalih europskih smeđih žaba. Leđna je boja smeđkasta ili crvenkastosmeđa, prilično ujednačena, s tek nekoliko tamnih mrlja. Trbušna je strana uglavnom prošarana mrljama različitog intenziteta. Sa svake strane glave, između očiju i vrha njuške, prisutna je tamna linija, odnosno maska. Trbuh je kod većine primjeraka bijele ili žute boje, no ponekad je i prošaran smeđkastim mrljama, pogotovo s prednje strane. Vrat je prošaran brojnim mrljama, među kojima se na sredini nalazi centralna svijetla pruga koja se proteže i do prsa. Ova vrsta ima duge noge –kada ih se ispruži prema glavi, peta seže dalje od njuške.

 

Rasprostranjenost vrste
Lombardijska smeđa žaba endem je Europe. Nalazimo je u južnoj Švicarskoj, sjevernoj Italiji, u Padsko-Venecijanskoj ravnici, okolici Trsta, jugozapadnoj Sloveniji i Hrvatskoj. U Hrvatskoj ovu vrstu nalazimo isključivo u Istri. Najbrojnija populacija nalazi se na području Motovunske šume, a najjužnije populacije nalaze se na području Pazinštine, odnosno potoka Pazinčice. Vrsta je prisutna na nižim nadmorskim visinama, do 500 metara.

 

Biologija vrste
Lombardijska smeđa žaba nastanjuje različite tipove vodenih i močvarnih staništa. Na području Hrvatske nastanjuje močvarne dijelove Motovunske šume, spore potoke i okolne listopadne šume. Prehranjuje se ponajviše kukcima, uključujući kornjaše, stjenice i lisne uši, no i drugim beskralježnjacima poput oblića, puževa, stonoga ili paukova. Ovu vrstu možemo susresti u različitim vodenim staništima samo u rano proljeće, tijekom sezone parenja. Većinu ostalog vremena provodi na kopnu. Odrasle jedinke aktivne su cijeli dan i noć, no najaktivnije su u rano jutro i sumrak. U listopadu ulaze u hibernaciju, koja traje do veljače ili ožujka.
Za vrijeme parenja, mužjaci svojim glasanjem, sličnom tihom glasanju mačke, vabe ženke. Kada susretnu ženku (a ponekad se dogodi da drugog mužjaka, ili čak neku srodnu vrstu žabe zamjene za ženku svoje vrste) obuhvaćaju je u ampleksus. Ponekada više mužjaka može privremeno obujmiti jednu ženku, što nekada dovodi i do utapanja. Ženke jaja odlažu u plitke, sporo tekuće vode. Jaja su sitnija od jaja srodnih vrsta i uglavnom su u nakupinama. Za razliku od ostalih smeđih žaba, lombardijska smeđa žaba jaja odlaže u skrovitija, sjenovita mjesta, i na taj način smanjuje kompeticiju s drugim vrstama žaba. Nakon izlijeganja, punoglavci se razvijaju daljnja dva do tri mjeseca, nakon čega male žabe, veličine do 15 mm, napuštaju vodeni medij i odlaze na kopno. Mlade žabe postaju spolno aktivne već krajem prve godine života, a pare se iduće proljeće. Populacije ove vrste podložne su velikim fluktuacijama, broj odraslih jedinki može se drastično smanjiti u nepovoljnim godinama te ponovno povećati tijekom godine pogodne za razvoj vrste.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: osjetljiva vrsta (VU)
Europska kategorija ugroženosti: osjetljiva vrsta (VU)
Nacionalna kategorija ugroženosti: osjetljiva vrsta (VU)

 

Slične vrste
Livadna smeđa žaba (Rana temporaria), močvarna smeđa žaba (Rana arvalis) i šumska smeđa žaba (Rana dalmatina). Glavna odlika po kojoj se ova vrsta razlikuje od sličnih smeđih žaba, prisutnost je bijele linije na stražnjoj strani gornjih usana, koja se pruža od ruba usne do oka, i ne proteže se dalje. Kod srodnih vrsta ova linija nastavlja se dalje prema vrhu njuške.

 

Jeste li znali?
• Lombardijska smeđa žaba ima vrlo kratak životni vijek, te živi svega dvije do tri godine.
• Zbog malog areala i velikih fluktuacija u brojnosti populacija, ovo je jedna od najugroženijih vrsta vodozemaca u Europi.

 

Autor teksta: dr. sc. Toni Koren

 

Izvori 

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2012). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla.

Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)

Roberto Sindaco, Antonio Romano, Franco Andreone, Trent Garner, Benedikt Schmidt, Claudia Corti, Milan Vogrin. 2009. Rana latastei. The IUCN Red List of Threatened Species 2009:e.T19156A8845034.

 

Podvrste
Trenutačno nije priznata niti jedna, no potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo ima li šumska smeđa žaba validne podvrste ili ne.

 

Opis vrste
Šumska smeđa žaba srednje je velika žaba, elegantnog tijela s razdvojenim bočnim leđnim naborima. Ima duge stražnje noge s poprilično velikom metatarzalnom kvržicom, zašiljenu njušku te veliki bubnjić koji se nalazi blizu oka. Boja gornje strane tijela u većini je slučajeva ružičasta, žućkasta ili smećkasta, no u nekim je slučajevima tamnija. Ponekad je prisutna svjetlija pruga koja se proteže duž kralješnice, a na leđima se još pojavljuju i tamne razbacane pjege (ponekad i na leđnim naborima), uključujući i tamnu mrlju između lopatica u obliku naopako okrenutog slova "V". Na nogama se nalaze pruge, a na glavi karakteristična "maska" – smeđe obojen dio koji prelazi preko oka i bubnjića sve do prednjih udova. Bokovi su u većini slučajeva bez oznaka, a bedra su često žuta. Trbušna je strana bijela i bez mrlja. Tamnije obojene jedinke mogu imati postrance tamno istočkan vrat, ali uvijek tako da je veliki središnji dio čist. Punoglavci su dugi do šest centimetara. Tamni su s leđa i svijetli odozdo sa zlatnim točkicama. Peraja započinje na sredini tijela i završava zašiljenim repom.

 

Rasprostranjenost vrste
Šumska smeđa žaba živi na većem dijelu Europe: Ukrajina, Rumunjska, Bugarska, Grčka, Albanija, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Mađarska, Slovačka, Poljska, Italija, Slovenija, Švicarska, Austrija, Njemačka, Češka, Danska, Švedska, Francuska, Luksemburg i Španjolska. U Republici Hrvatskoj obitava na cijelom njenom kopnenom teritoriju te otocima Cresu i Krku.

 

Biologija vrste
Kao što to njeno ime govori, ova je vrsta vezana pretežno za listopadna šumska. Moguće ju je pronaći i u šikarama i na livadama koje su često smještene uz šume. Ta su staništa obično na nadmorskoj visini do 1700 metara. Češće je aktivna po noći i u sumrak, no moguće ju je susresti i tijekom dana (posebice za vrijeme razmnožavanja). Zbog dugih nogu može vrlo daleko skakati i izuzetno je hitra. Šumske žabe aktivne su od veljače do listopada. Razmnožavaju se u lokvama, močvarama ili na poplavljenim površinama uz šume u rano proljeće te polažu mrjestove od 450 do 1800 jaja koje pričvršćuju na vodeno bilje. Punoglavci se izliježu nakon tri tjedna. Tek preobražene žabe dugačke su jedan do dva centimetara, a vodeno stanište napuštaju u lipnju ili srpnju. Spolnu zrelost postižu nakon dvije do tri godine, a životni im je vijek do deset godina. Hiberniraju na kopnu, ali mužjaci ponekad zimu provode zakopani u mulju na dnu lokve. Glasanje ovih žaba tiho je i brzo zvukom „kvar-kvar-kvar-kvar-kvar-kvar". Punoglavci se hrane algama i vodenim biljem, a ponekad i mikroskopskim životinjama. Mlade i odrasle jedinke hrane se na tlu i jedu kopnene kukce, ali i gujavice, pauke, stonoge te druge beskralješnjake. Punoglavci su hrana ličinkama vodenih kukaca, vodenim kukcima, vodenjacima, gmazovima, pticama i malim sisavcima. Odrasli su pak dio prehrane mnogim vrstama gmazova, ptica i sisavaca.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC

 

Slične vrste
U Republici Hrvatskoj postoje tri vrste smeđih žaba koje uvelike nalikuju šumskoj smeđoj žabi. Te su vrste: močvarna smeđa žaba (Rana arvalis), livadna smeđa žaba (Rana temporaria) i lombardijska smeđa žaba (Rana latastei) koja živi, u Hrvatskoj, samo na području Istre. Postoje neke morfološke značajke koje nam pomažu u razlikovanju ovih vrsta. One su primjerice: duljina stražnjih udova, veličina i položaj bubnjića, duljina bijele nadusne linije i oblik njuške te oznake na njoj, prisutnost bočnih pjega, trbušnih i onih na vratu, zatim bočni leđni nabori i veličina metatarzalne kvržice. Šumska smeđa žaba po ovim se razlikovnim značajkama od ostalih navedenih vrsta može prepoznati tako što ima najduže stražnje udove, bubnjić koji je velik (kao i veličina oka) i nalazi se blizu oka, nadusna linija se proteže duž cijelih usta, a njuška je zašiljena s oznakom u obliku slova „U". Bočne pjege nedostaju kao i one na trbuhu, uz moguću blagu zamrljanost trbuha i vrata. Bočni leđni nabori vidljivo su razdvojeni, a metatarzalna je kvržica izražena.

 

Jeste li znali?
U uspredbi s ostalim smeđim žabama, šumska smeđa žaba prva se u rano proljeće budi iz hibernacije i započinje svoju sezonsku aktivnost te se zbog toga često prva zamjećuje u početku sezone.
Latinsko ime ove vrste, dalmatina, označava mjesto, Dalmaciju, na kojem je ova žaba opažena i po prvu puta opisana.

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 83 – 84, 251
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla, str. 198
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 96 – 97.

 temporaria boris

 

Podvrste
Rana temporaria temporaria Linnaeus, 1758
Rana temporaria honnorati Héron-Royer, 1881
Rana temporaria parvipalmata Seoane, 1885
Rana temporaria canigoensis Boubée, 1833
Rana temporaria aragonensis Veith, Kosuch & Vences, 2003

 

Opis vrste
Livadna smeđa žaba naraste do 11 centimetara i mužjaci su često manji od ženki. Robusne je građe, ima tupu njušku, iako je oblik glave u mlađih jedinki poprilično varljiv. Bočni su leđni nabori blizu položeni, a metatarzalna je kvržica mala. I veličina bubnjića varira pa može biti veća ili manja od veličine oka. Gornja je strana tijela sivo, smeđe, maslinastozeleno, ružičasto, žućkasto ili crvenkasto obojena s tamnim mrljama, (koje ponekad mogu biti crvene ili narančaste). Na leđima se nalazi i tamna mrlja između lopatica u obliku naopako okrenutog slova "V". i dodatne tamne mrlje, ponekad i u velikoj količini (njih je, od ostalih smeđih žaba, u ove vrste najviše). Na bedrima se također nalaze mrlje. Donja je strana tijela bijela, žućkasta ili narančasta i često istočkana tamnim oznakama, iako na istočkanom vratu zna biti svjetlija linija po sredini. Karakterističnu "masku" na glavi formira smeđe obojen dio koji prelazi preko oka i bubnjića sve do prednjih udova. Nadusna bijela linija seže do prednjeg dijela oka. Mužjaci tijekom razmnožavanja imaju snažnije razvijene prednje udove i mogu biti plavkasto obojeni (no ne takvog intenziteta kao u mužjaka močvarne smeđe žabe koji su potpuno modro obojeni) te imaju tamno obojen palčani žulj, a često i plavkast vrat. U ovo im je vrijeme tijelo mekano zbog nakupljene limfne tekućine pod kožom. U ženki se pak, tijekom razmnožavanja, na bedrima i bokovima javljaju sitne granule na koži. Punoglavci su smeđi ili crni s gornje strane i sivkasti ili crni s trbušne strane te narastu do 4,5 centimetara. Vrh repa često im tupo završava.

 

Rasprostranjenost vrste
Livadna smeđa žaba rasprostranjena je na većem dijelu sjeverne i središnje Europe osim Grčke te većeg dijela Španjolske i dijela Italije. Rasprostranjenost livadne smeđe žabe proteže se i preko zapadnog dijela Rusije i dijela sjevernog Kazahstana. U Hrvatskoj je ova vrsta prisutna u Gorskom Kotaru, dijelu Like te sjeverozapadu Hrvatske, uključujući još i Papuk i Bilogoru.

 

Biologija vrste
Livadna smeđa žaba većinom je kopnena vrsta koja se u vodi može pronaći uglavnom tijekom razmnožavanja ili hibernacije. Na južnom dijelu njene distribucije ograničena je na planinska područja. Odabire različita vlažna, sjenovita staništa do 3000 metara nad morem kao što su šume, obradive površine, vrtovi te pašnjaci gdje obitava među gustom vegetacijom. Aktivne su od veljače do listopada, danju i noću. Razmnožavanje je naglo, odvija se u kratkom vremenskom periodu na početku sezone, kada veliki broj jedinki noću migrira do vodenih tijela (lokve, šume, livade, obradive površine, jarci, rijeke i potoci). Ženke polažu mrijestove od 700 do 4500 jaja na vodenu vegetaciju u plitkoj vodi do 30 cm dubine. Tako položeni mrijestovi plutaju na vodi i često tvore neprekidnu mrežu plutajućih mrijestova od različitih ženki. Punoglavci se izliježu nakon jedan do tri tjedna (u hladnijim uvjetima i do dva puta duže). Mlade se žabe razviju preobrazbom nakon dva do tri mjeseca i te su žabe duge 1-1,5 centimetara. Spolnu zrelost postižu nakon dvije do tri godine, a životni im je vijek do 10 godina ili više. Glasanje je u zborovima hrapavim „gruk-gruk-gruk" zvukom. Punoglavci se hrane algama i biljkama, a hranu životinjskog porijekla konzumiraju u manjim količinama. Mlade, tek preobražene žabe, hrane se sitnim člankonošcima. Odrasle se jedinke hrane kopnenim kukcima i ostalim člankonošcima te mekušcima. Livadne su smeđe žabe pak izvor hrane raznim kralješnjacima, primjerice kunama zlaticama ili lasicama.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC


Slične vrste
U Republici Hrvatskoj postoje tri vrste smeđih žaba koje uvelike nalikuju livadnoj smeđoj žabi. Te su vrste: močvarna smeđa žaba (Rana arvalis), šumska smeđa žaba (Rana dalmatina) i lombardijska smeđa žaba (Rana latastei) koja živi, u Hrvatskoj, samo na području Istre. Postoje neke morfološke značajke koje nam pomažu u razlikovanju ovih vrsta. One su primjerice: duljina stražnjih udova, veličina i položaj bubnjića, duljina bijele nadusne linije i oblik njuške te oznake na njoj, prisutnost bočnih pjega, trbušnih i onih na vratu, zatim bočni leđni nabori i veličina metatarzalne kvržice. Livadna smeđa žaba po ovim se razlikovnim značajkama od ostalih navedenih vrsta može prepoznati tako što ima kratke stražnje udove, nadusna linija seže do prednjeg dijela oka, a njuška je tupa s oznakom u obliku slova „V". Bočne pjege nedostaju, ali tamo se može pojavljivati žućkasta ili crvenkasta boja. Trbuh je izrazito zamrljan, kao i vrat, na kojem se može pojavljivati svjetlija središnja linija. Bočni su leđni nabori blizu položeni, a metatarzalna je kvržica malena. Veličina bubnjića u ove vrste varira pa može biti manji od veličine oka do veći od oka.


Jeste li znali?
Za žabe je tipično da hiberniraju tijekom zime pa je to tako i za livadnu smeđu žabu. No, na toplijim lokalitetima na jugozapadnom dijelu njene rasprostranjenosti, ova vrsta može cijelu godinu biti aktivna i ne hibernirati.
Livadna smeđa žaba može izdržati smrzavanje do tri dana. Tijekom migracije na hibernacijska mjesta u jesen, često se događa da se uzastopno nekoliko puta tijekom noći, na kraće periode, smrznu. Njihova su jaja također otporna na niske temperature i kraće smrzavanje. Odrasle žabe koje hiberniraju pod vodom ponekad je moguće uočiti aktivne pod slojem leda za vrijeme hibernacije.
Zabilježene su velike migracije ove vrste. Naime, nakon razmnožavanja, one putuju na svoja ljetna prebivališta. Tijekom tog putovanja mogu proći udaljenost do deset kilometara i razliku u nadmorskoj visini od čak 500 do 1000 metara nad morem.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 80 – 81, 251

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla, str. 198

Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 90 – 93

Pasanen S., Karhapää M. (1997): Can boreal common frog (Rana temporaria L.) survive in frost? Ann. Zool. Fennici 34: 247–250

Podvrste
Nema poznatih podvrsta.


Opis vrste
P. kl. esculentus (zelena žaba) prethodno se smatrala zasebnom vrstom (Rana esculenta) ili podvrstom Pelophylax ridibundus. Kasnije je otkriveno kako je riječ o hibridu (hibridogenetskoj formi) vrsta P. lessonae i P. ridibundus. Ženke mogu doseći veličinu do 12 cm dužine, ali su češće manje od toga. Obojenje tijela podsjeća na P. lessonae, s bjelkastim zvučnim mjehurima i žućkasto – narančastim ili crnim stražnjim dijelom bedra. Za razliku od P. lessonae, P. kl. esculentus ima duže stražnje noge koje dosežu vrh njuške, a metatarzalna kvržica nešto je manja od 1/3 do 1/2 dužine palca stražnje noge. Boja tijela zelenkasta je ili smeđa s tamnijim mrljama. Mužjaci za vrijeme parenja često poprimaju žuto obojenje glave i leđa. Jedinke znaju biti morfološki ekstremno varijabilne, naročito ih je teško razlikovati od P. lessonae ako ne postoji veća grupa jedinki za usporedbu. Glasanje je prijelazni zvuk između dviju roditeljskih vrsta.


Rasprostranjenost vrste
Hibridne populacije najčešće se nalaze na mjestima preklapanja staništa roditeljskih vrsta, odnosno na području zapadne, centralne i istočne Europe, među ostalima i u kontinentalnoj Hrvatskoj, ali zabilježene su i „čiste" populacije hibrida na Korzici, u Danskoj i na jugu Švedske. U Engleskoj postoje manje kolonije koje su vjerojatno unesene.


Biologija vrste
P. kl. esculentus prvenstveno je vezana uz vodena staništa na kojima čini miješane kolonije s jednom od roditeljskih vrsta, ali najčešće se nalazi zajedno s P. lessonae (mala zelena žaba). Kao i roditeljske vrste, dnevne su životinje koje se danju vole sunčati. Ponekad je moguće jedinke naći daleko od vodenih tijela, pogotovo mladunce koji koloniziraju nova staništa. Prezimljavaju češće na kopnu, ali i u vodi. Ženke legu 3000 do 10 000 jajašaca po sezoni koja variraju u veličini, od 1 do 2,5 milimetra, ovisno o genotipu majke. Žive do 14 godina u zatočeništvu. Unatoč svom engleskom imenu „jestiva žaba" (eng. edible frog), ne koristi se često u prehrani. Druge vrste zelenih i smeđih žaba češće se jedu, ovisno o regiji. Vrsta je osjetljiva na onečišćenja vode agrokemikalijama te na isušivanje močvarnih staništa. Zbog izlova roditeljske vrste P. lessonae, kao i samog hibrida, postoji značajno smanjenje broja jedinki u populacijama na području bivše Jugoslavije.

 

Kategorizacija
Zaštićena vrsta

Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Sve ostale vrste iz roda zelenih žaba (Pelophylax).

 

Jeste li znali?
• Hibrid između velike zelene žabe (P. ridibundus) i male zelene žabe (P. lessonae)
• Povratno se križa s roditeljskim vrstama stvarajući ili roditeljsku vrstu ili hibrida
• Vrlo zanimljivo, ali i kompleksno genetsko nasljeđivanje i strategija razmnožavanja koji još nisu do kraja razjašnjeni
• Osim „klasičnih" diploidnih jedinki, u čistim hibridnim populacijama se mogu naći triploidne, tetraploidne pa čak i pentaploidne jedinke.
• Hibridogenetske forme trebaju određeni službeni naziv pa se stoga koristi uobičajeno, dvoimeno nazivlje. No to nisu prave vrste, budući da nisu neovisne o roditeljskim vrstama, stoga im se ne može davati normalno dvoimeno nazivlje. Umjesto toga, između naziva roda i vrste se ubacuje nastavak „kl.": Pelophylax kl. esculentus. Dodatak „kl." označava klepton, riječ izvedenu iz starogrčkog jezika što znači „lopov". Time se želi opisati kako, hibridogenetske žabe „kradu" kromosome od drugih vrsta.

 

Autor teksta: Matej Vucić, mag. oecol et prot. nat.

 

Izvori:
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2012): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart
Holsbeek G., Jooris R. (2009): Potential impact of genome exclusion by alien species in thehybridogenetic water frogs (Pelophylax esculentus complex). Biological Invasions. 12: 1–13.
Amphibia Web: Information on amphibian biology and conservation. [web application]. 2012.Berkeley, California: AmphibiaWeb. Available: http://amphibiaweb.org/. (Jun 21, 2015).

Podvrste
Nema poznatih podvrsta.


Opis vrste
Odrasli mogu narasti do devet cm dužine. U usporedbi s velikom zelenom žabom, razlikuju se po veličini, kao što i sam naziv kaže. Zvučni mjehuri mužjaka bjelkasti su, dok je stražnji dio bedra žućkasto-narančast, smeđ ili crn. Stražnje noge nešto su kraće i ne dosežu vrh njuške, a metatarzalna kvržica velika je, tvrdih i oštrih rubova, otprilike 2/3 dužine palca stražnje noge. Njuška je dosta šiljata. Boja je vrlo varijabilna, od pretežito zelenih do gotovo smeđih jedinki. Često je prisutna svjetla pruga na leđima, a dorzolateralni nabori svijetle su boje. Mužjaci za vrijeme parenja mogu poprimiti žućkaste nijanse na glavi i leđima. Općenito, varijacije u samom obojenju i veličini metatarzalne kvržice izrazito su velike. Glasaju se slično kao P. ridibundus, ali jasnije i s manje rezonancije.


Rasprostranjenost vrste
P. lessonae široko je rasprostranjena vrsta čiji se areal djelomično poklapa s arealom simpatrijske vrste P. ridibundus. Nalazimo je od Francuske kroz središnju Europu do Rusije (Ural), sjevernog Balkana i sjeverne Italije (dolina rijeke Po) sve do južne Švedske gdje nalazimo izolirane populacije. U Engleskoj je ponovno naseljena nakon uništavanja prirodnih populacija iste vrste. Naseljava središnje i istočne dijelove Hrvatske gdje se također češće nalazi zajedno s hibridom (P. kl. esculentus) nego s velikom zelenom žabom (P. ridibundus).


Biologija vrste
Jedinke nalazimo pokraj plitkih vodenih površina koje se periodički isušuju kao što su plavljena staništa, barice na livadama i na rubnim močvarnim dijelovima miješanih i listopadnih šuma. Povremeno nastanjuje veće lokve i jezera, naročito ako stanište dijeli s vrstom P. kl. esculentus. Kao i P. ridibundus riječ je o dnevnoj životinji koja voli sunce, ali može biti aktivna po noći. Prezimljava na kopnu. Pari se u kasno proljeće koje započinje skupljanjem mužjaka u gusta "udruženja" gdje ih se može naći preko deset jedinki na metar kvadratni. Ženke legu 600 do 3000 jaja u sezoni na površinu vodene vegetacije. Žive od šest do 12 godina. Ne prilagođava se dobro na nagle promjene u okolišu, stoga je ugrožava gubitak staništa uslijed poljoprivrede i urbanizacije, preusmjeravanja vodenih tokova, isušivanja močvarnih područja te unosa predatorskih riba u njezina staništa. Dodatno je ugrožava kompeticija s P. ridibundus populacijama na istim staništima. Na području bivše Jugoslavije i kod ove je vrste primijećeno smanjenje broja jedinki kao posljedica lova.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Sve ostale vrste iz roda zelenih žaba (Pelophylax).

 

Jeste li znali?
• Može se pariti s drugim vrstama unutar roda Pelophylax i stvarati vijabilne hibride od kojih je najpoznatiji Pelophylax kl. esculentus
• Može se pariti s hibridima
• Vrlo zanimljivo, ali i kompleksno genetsko nasljeđivanje i strategija razmnožavanja

 

Autor teksta: Matej Vucić, mag. oecol et prot. nat.

 

Izvori:
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2012): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

Podvrste

Nema poznatih podvrsta.


Opis vrste
Velika zelena žaba (P. ridibundus) najveća je autohtona europska žaba koja može doseći veličinu od 15 do 18 cm. Robusne je i zdepaste građe, blago je bradavičava sa šiljatom njuškom. Leđa su joj često zelene ili blago maslinasto zelene boje s crnim pjegama. Zvučni mjehuri mužjaka najčešće su sivo obojeni, a stražnji je dio bedra siv, bijeli ili blijedo maslinast. Stražnje su noge vrlo dugačke što ih čini izrazito dobrim skakačima, a metatarzalna kvržica na stopalu izrazito je mala, veličine do ¼ dužine palca stražnje noge, mekana i nakošena. Jedinke iz središnje i istočne Europe tamnije su i s većim udjelom tamnih pjega, dok jedinke s juga više variraju u samom izgledu i nešto su svjetlije boje. Glasaju se naročito u vrijeme parenja u kasno proljeće, a mogu se čuti i ljeti.
Rasprostranjenost vrste
P. ridibundus najrasprostranjenija je vrsta zelene žabe u Europi. Nalazimo je u nizinama i gorju do 2000 m nadmorske visine zapadne, središnje i istočne Europe, a istočno se rasprostire sve do Kazahstana. Alohtone se populacije mogu naći u Velikoj Britaniji, Švicarskoj, Belgiji, Španjolskoj i Rusiji.


Biologija vrste
Jedinke se obično nalaze u većim skupinama. Dnevne su životinje i trajno žive u vodi, plutajući na površini. Sunčaju se na obali ili nasipu, iako se jedinke koje žive na jugu mogu naći i na određenoj udaljenosti od vode. Mogu se naći u gotovo svim slatkovodnim stajaćicama i sporim tokovima, od malih bara i jaraka pa sve do većih potoka. U slučaju da im se stanište preklapa sa staništima P. lessonae i P. kl. esculentus pokazuju tendenciju nastanjivanja većih vodenih površina poput rijeka i jezera. Ova vrsta većinom hibernira u vodi. Pare se kasno u proljeće u južnom dijelu rasprostranjenja. Dominantni mužjaci mogu uspostaviti teritorij od nekoliko metara kvadratnih vodene površine, koji štite. Ženke liježu do 16 tisuća jaja po sezoni. Žive otprilike 11 godina. Jedinke pokazuju izrazito veliku otpornost na različita onečišćenja okoliša, posebice vode. Lokalizirano opadanje broja jedinki u populaciji može nastati uslijed dugotrajnih suša ili potpunim gubitkom staništa zbog urbanizacije. Intenzivnim lovom za gastronomske potrebe primijećeno je također značajno smanjenje broja jedinki u populacijama na prostoru Hrvatske.

 

Kategorizacija
Zaštićena vrsta

Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Sve ostale vrste iz roda zelenih žaba (Pelophylax).

 

Jeste li znali?
• Taksonomija vrste, kao i cijelog roda još uvijek je upitna i nerazriješena. Unutar ridibundus kompleksa postoji nekoliko vrsta o čijem se taksonomskom statusu još uvijek raspravlja.
• Može se pariti s drugim vrstama unutar roda Pelophylax i stvarati vijabilne hibride od kojih je najpoznatiji Pelophylax kl. esculentus
• Može se pariti s hibridima
• Vrlo zanimljivo, ali i kompleksno genetsko nasljeđivanje i strategija razmnožavanja

 

Autor teksta: Matej Vucić, mag. oecol et prot. nat.

 

Izvori:
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2012): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart
Sergius Kuzmin, David Tarkhnishvili, Vladimir Ishchenko, Tatjana Dujsebayeva, Boris Tuniyev, Theodore Papenfuss, Trevor Beebee, Ismail H. Ugurtas, Max Sparreboom, Nasrullah Rastegar-Pouyani, Ahmad Mohammed Mousa Disi, Steven Anderson, Mathieu Denoël, Franco Andreone. 2009. Pelophylax ridibundus. The IUCN Red List of Threatened Species 2009: e.T58705A11825745.http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2009.RLTS.T58705A11825745.en. Downloaded on 21 March 2016.

Porodica: Bombinatoridae

B.-variegata         variegata borisl

 

Podvrste
Bombina variegata variegata (Mertens i Müller, 1928)
Bombina variegata scabra (Küster, 1843)
Bombina variegata pachypus (Bonaparte, 1838)

 

Opis vrste
Žuti mukač mala je žaba kratkih nogu, plosnate glave i tijela (odozgo prema dolje) te hrapave kože. Zjenica je srcolikog ili trokutastog oblika, a bubnjići nisu vidljivi. Može narasti do 5.5 centimetara, a ženke su veće od mužjaka. Gornja je strana tijela sivo, smeđe ili maslinastozeleno obojena i prožeta je otvorima brojnih otrovnih žlijezda. Trbuh je karakteristično žuto ili narančasto obojen s tamnosivim ili crnim mrljama s ponekim bijelim točkama. Trbušno je obojenje izrazito varijabilno i oblikuje se dva mjeseca nakon preobrazbe. Punoglavci su veliki do 4.5 cm, sivi su ili smeđi s crnim točkama.


Rasprostranjenost vrste
Žuti mukač živi na većem dijelu središnje i sjeverne Europe, od središnje Francuske i Njemačke na zapadu, preko Švicarske, Italije i Balkana pa do Karpata na istoku. Postoje i izolirane i fragmentirane populacije u sjevernoj Njemačkoj, Mađarskoj, Luksemburgu i Nizozemskoj. U Hrvatskoj žuti mukač naseljava veći dio teritorija izuzevši sjeveroistočno područje – Podravinu i Baranju. Postoje i strani literaturni navodi ove vrste na otoku Cresu i Krku, no oni su se pokazali neispravnima.


Biologija vrste
Žuti mukač aktivan je tijekom dana i noći, a obitava na područjima od 100 do 2 100 metara nad morem. Živi pretežito u šumskim staništima (bjelogoričnim, miješanim i crnogoričnim šumama), ali dolazi i na poplavnim područjima i travnjacima. Njegov je životni ciklus prilagođen što boljem iskorištavanju povremenih stajaćih voda u kojima se razmnožava. Mrijest polaže u blizini šuma - u jezerima, lokvama, močvarnim staništima, potocima, rijekama, ali i u samim šumama, npr. u brojnim kolotrazima koji nastaju kao povremena vodena tijela (nastaju nakon kiša) zbog čega se njihov životni ciklus sinkronizirao s razdobljem padalina pa se razmnožavaju nekoliko puta tijekom sezone parenja (od svibnja do srpnja). Ženke polažu oko 100 do 250 jaja u nakupine od njih deset do 30 na dno vodenog tijela ili na grančice i vodeno bilje. Punoglavci metamorfoziraju nakon 6 - 9 tjedana. Mužjaci se glasaju u sumrak ili noću karakterističnim "puu, puu, puu" zvukom. Hrani se odraslim kornjašima i njihovim ličinkama, leptirima, paucima, stonogama i sličnim beskralješnjacima. Punoglavci se hrane algama. Hiberniraju u rupama u zemlji ili pod kamenjem u periodu od listopada do ožujka ili travnja. U prirodi žive do 15 godina.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC


Slične vrste
U Republici Hrvatskoj postoji još jedna vrsta iz ove porodice. To je crveni mukač (Bombina bombina) koji je izgledom vrlo sličan žutom mukaču pa su moguće zabune. No, postoje razlike u izgledu, ali i u ekologiji. Dok žuti mukač radije odabire šumska staništa, crveni mukač se nalazi na otvorenijim staništima na nižim nadmorskim visinama. Morfološke razlike su sljedeće: na trbušnoj strani, na crnim dijelovima, u žutog se mukača rijetko nalaze bijele točke koje su česte u crvenog mukača; u žutog su mukača i prsti na prednjim nogama žuto obojeni dok to obojenje u crvenog mukača tamo izostaje. Gledajući uzorak na trbušnoj strani, u žutog se mukača on proteže duž cijelog trbuha dok je u crvenog mukača prekinut na području prepona.


Jeste li znali?
U slučaju kada se žuti mukači osjete ugroženima, podižu glavu i stražnji dio tijela pokazujući tako svoj žuto-crno obojen trbuh i udove koji signaliziraju da su otrovni. Ovakvo se ponašanje zove „žablji refleks" („unkenreflex"). Drugi oblik obrane lučenje je bjelkastog sekreta koji nagriza i iritira.
Trbušno je obojenje u ove vrste izrazito varijabilno, ali isto tako i jedinstveno za svaku jedinku, poput otiska prsta u ljudi.
Na području Njemačke, Balkana pa sve do Bugarske, područje rasprostanjenosti ove vrste preklapa se s njoj vrlo sličnom vrstom, crvenim mukačem (Bombina bombina) te na tim područjima hibridiziraju. Njihovi su hibridi fertilni i pokazuju karakteristike obje vrste.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 60 – 61
Fijarczyk A., Nadachowska K., Hofman S., Litvinchuk S. N., Babik W., Stuglik M., Gollmann M., Choleva L., Cogălniceanu D., Vukov T., Džukić G., Szymura J. M. (2011): Nuclear and mitochondrial phylogeography of the European fire-bellied toads Bombina bombina and Bombina variegate supports their independent histories. Molecular Ecology 20(16): 3381 - 98
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 110 – 112; 196 – 197
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 58 – 61
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://research.amnh.org/vz/herpetology/amphibia/Amphibia/Anura/Bombinatoridae/Bombina/Bombina-variegata
http://www.waza.org/en/zoo/pick-a-picture/bombina-variegata

Porodica: Pelobatidae

 fuscus borisl

 

Podvrste
Pelobates fuscus fuscus (Laurenti, 1768)
Pelobates fuscus insubricus Cornalia, 1873


Opis vrste
Ženke češnjače u prosjeku su veće od mužjaka, a mogu narasti do 8 centimetara u dužinu, dok su mužjaci do 6,5 centimetara. Također su svjetlije, s manje kontrastnim leđnim šarama i ne posjeduju jasno vidljivu ovalnu žlijezdu na nadlaktici. Zdepastog su oblika koji podsjeća na krastače, glatke kože i plosnatih bradavica, a oči su joj velike s karakterističnom vertikalnom zjenicom unutar bakrenaste ili zlatne bjeloočnice. Glava je također velika sa zaobljenom njuškom i istaknutim svodom na njenom vrhu. Ne posjeduje parotoidne žlijezde, a bubnjići nisu vidljivi. Na stražnjim nogama postoji blijedo ostružasto zadebljanje po kojem su i dobile englesko ime, a imaju i jasno vidljive kožice između prstiju. Obojanost je izrazito varijabilna, mogu biti sive, svijetlosmeđe, žućkaste, bjelkaste, s uzorcima velikih maslinasto smeđe obojanih do tamnih mrlja i često manjih smećkastih i narančastih točkica.

 

Rasprostranjenost vrste
Rasprostranjena je u većini srednje i istočne Europe, od sjeveroistočne Francuske na zapadu, Danske i Estonije na sjeveru, istočne i sjeverozapadne Hrvatske, sjeverne Srbije, BiH, Bugarske i Italije na jugu te Urala i Aralskog mora na istoku. U Hrvatskoj je rasprostranjena od kontinentalnog istočnog dijela pa do Lonjskog polja, Turopolja i Međimurja i to joj je rubni dio areala. Nalazi se uz obale Save i Drave, a najgušća populacija je na području Parka prirode Kopački rit.

 

Biologija vrste
Može ju se naći na ravnicama do 200 metara nadmorske visine, iako postoje populacije koje mogu živjeti i do 700 metara. Voli pjeskovita i slabo obrasla staništa, a često i kultivirana područja. Preko dana je često skrivena pod zemljom, čiji zaklon napušta kad padne mrak, a tijekom zime cijelo je vrijeme duboko zakopana. Zakopava se pomoću pokreta stražnjih nogu lijevo-desno, što je dodatno potpomognuto posebnom ostrugom na peti. Jaja polaže u vodena tijela bogata hranjivim tvarima i s puno vegetacije poput lokvi, poplavnih livada i jezera. Jaja polaže u nepravilne redove, tvoreći gustu masu na vodenom bilju, a može ih biti od 1000 do 3000. Punoglavci se razviju otprilike tjedan dana nakon oplodnje, a vodu napuštaju nakon 3 do 5 mjeseci. Češnjače se kreću u serijama manjih skokova, a kad su napadnute napušu tijelo i glasaju se vrištanjem te se mogu i popeti na stražnje noge i skočiti pa i pokušati ugristi. Hrane se kukcima i ostalim manjim beskralješnjacima. Mogu doživjeti 10 godina starosti.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: DD (Data Deficient)

 

Slične vrste
Zbog svog specifičnog izgleda teško ju se može zamijeniti za neku našu drugu vrstu žabe, ali može se dogoditi da na prvi pogled liči na naše dvije vrste krastača, smeđu i zelenu. No od njih se jasno razlikuje po tome što nema krupne parotoidne žlijezde na stražnjoj strani glave te tijelo joj nije prekriveno izbočenim bradavicama.

 

Jeste li znali?
• Punoglavci češnjače veći su od odraslih jedinki! Neki mogu narasti i do 18 centimetara, što je dvostruko dulje od odrasle jedinke.
• Hrvatsko ime duguju njihovim karakterističnim mirisom češnjaka za kojeg je zaslužan sekret kojeg izbacuju granule na koži

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A. (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

Porodica: Bufonidae

 

Podvrste
U prošlosti su bile priznate tri podvrste: Bufo bufo bufo, B. b. gredosicola i B. b. spinosa, no novija istraživanja su odvojila B. bufo i B. spinosa kao zasebne vrste, a B. b. gredosicola je potpala pod B. spinosa.

 

Opis vrste
Odrasle jedinke smeđe krastače duge su do 15 cm, pri čemu su ženke veće od mužjaka. Robusne su građe, a koža je prekrivena brojnim bradavicama. Gornja i bočne strane tijela raznih su nijansi smeđe boje, no mogu biti i pjeskovite, cigleno crvene, sivkaste, čak i maslinaste boje. Ponekad je prisutan i uzorak tamnih mrlja, posebice na jugu areala. Donja strana tijela siva je ili bjelkasta, a često su prisutne tamne točkice. Na glavi su karakteristične parotoidne žlijezde bubrežastog oblika koje luče otrov na površinu tijela za obranu od predatora. Šarenice oka zlatne su ili bakrene boje. Mužjaci ne posjeduju vanjsku vokalnu vrećicu na bradi ili u obrazima.


Rasprostranjenost vrste
Prisutna je od juga Velike Britanije i sjeveroistoka Francuske na zapadu do europskog dijela Rusije i sjeverne Turske na istoku te od Švedske i Finske na sjeveru do južne Italije i Grčke na jugu. U Hrvatskoj je prisutna u cijelom kontinentalnom dijelu, uključujući Gorski kotar, Liku i okolicu vodenih tijela u Dalmatinskoj zagori. Od otoka, prisutna je samo na Krku i Cresu, no vrlo je rijetka.


Biologija vrste
Živi na raznim vlažnim staništima, ali se ponekad može naći i na sušim staništima. Uglavnom je aktivna u sumrak i noću, dok se preko dana skriva. Za razliku od drugih vrsta žaba smeđa krastača u pravilu korača, ali može i skakutati ako ju se uznemiri. Iz hibernacije izlazi od ožujka do lipnja, ovisno o geografskoj širini i dužini. Razmnožavanje traje od ožujka do lipnja, ali obično tijekom travnja i svibnja. Često puta više mužjaka pokušava primiti istu ženku. Veći mužjak obično nadjača manje u tom naguravanju. Ženke polažu 3000-8000 jaja raspoređenih u dvije usporedne niti, u stajaća vodena tijela poput lokvi, kanala, bara i jezera. Punoglavci se izlegnu nakon dva do tri tjedna. Odrasli se hrane na kopnu, manjim beskralješnjacima poput kornjaša, gujavica, mrava i sl. Hibernacija započinje u rujnu ili studenom i traje do ožujka ili lipnja.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: ugrožena vrsta, LC

 

Slične vrste
Od zelene krastače (Bufo viridis) razlikuje se po obliku parotoidnih žlijezdi (bubrežaste kod smeđe, ravne kod zelene krastače) te u kombinaciji temeljne boje tijela i uzorka (krem, siva ili maslinasto zelena temeljna boja tijela sa zelenim/maslinastim i narančastim točkama po leđima i bočnim stranama kod zelene krastače).
Poznate su hibridne jedinke između smeđe i zelene krastače iz Njemačke, Češke, Austrije i Italije. Hibridni punoglavci rijetko prežive do odraslih stadija, a odrasli posjeduju prijelazna obilježja između obje vrste.


Jeste li znali?
• Smeđa krastača jedan je od najčešćih i najsveprisutnijih vodozemaca u Europi.

• Kada se osjeti ugroženom, napuhne svoje tijelo i krene podizati stražnju stranu prema predatoru, nešto kao obrnuti sklekovi.

• Smeđe krastače sklone su ka razmnožavanju u istom vodenom tijelu gdje su provele svoj ličinački stadij, čak i ako su druga vodena tijela u blizini. Zbog toga su podložnije negativnom utjecaju promjena u okolišu poput urbanizacije i uređenja krajobraza.

• Neke životinje, poput bjelouške (Natrix natrix), otporne su na otrov smeđe krastače te se njima i hrane.

• U narodu postoji legenda da se smeđe krastače često popišaju na ljude prilikom čega prouzrokuju bradavice. Ovo je naravno netočno, budući da žabe ne mogu ispustiti mlaz mokraće uvis. Tek ukoliko ih uzmemo u ruke i prestrašimo, mogu nas ponekad i popišati, no baš kao i mokraća drugih životinja, i njihova je nagrizajuća jedino u doticaju s očima ili drugim dijelovima tijela.

• Budući da se hrani velikim brojem beskralježnjaka uključujući i puževe, smeđa krastača vrlo je koristan vodozemac mnogih ekstenzivnih vrtova i voćnjaka.

 

Autor teksta: Mladen Zadravec, mag. biol. exp.

 

Izvori:
Amphibiaweb (2012): Bufo bufo: Common Toad University of California, Berkeley, CA, USA. Pristupljeno 10. 10. 2016.
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 186
Duda M. (2008): First record of a natural male hybrid of Bufo (Pseudepidalea) viridis Laurenti, 1768 and Bufo (Bufo) bufo Linneus, 1758 from Austria. Herpetozoa 20, 184–186.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – hyla, str. 130–132
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 194
Recuero E., Canestrelli D., Vörös J., Szabó K., Poyarkov N. A., Arntzen J.W., Crnobrnja-Isailovic J., Kidov A. A., Cogălniceanu D., Caputo F. P., Nascetti G., Martínez-Solano I. (2012): Multilocus species tree analyses resolve the radiation of the widespread Bufo bufo species group (Anura, Bufonidae). Molecular Phylogenetics and Evolution 62, 71–86.

 

Podvrste
U prošlosti je bilo priznato nekoliko podvrsta, no istraživanja iz 2006. pokazala su da status podvrsta, kao i kompletne Bufo viridis grupe, zahtijeva dodatna temeljita istraživanja.

 

Opis vrste
Ova markantna vrsta krastače mnogo je manja od smeđe krastače te naraste između 4,8 i 12 cm dužine tijela. Gornja strana tijela sivkasta je ili maslinasta sa zelenim ili maslinastim mrljama i crvenim ili crvenonarančastim točkama na bokovima. Trbušna je strana sivkasta. Zjenica je oka horizontalna. Parotoidne su žlijezde na stražnjoj strani glave ravne.

 

Rasprostranjenost vrste
Ova vrsta rasprostranjena je od Njemačke i Italije do Rusije te od baltičkih država do Grčke. U Hrvatskoj je prisutna u Baranji, Slavoniji, Međimurju, sjeverozapadnoj Hrvatskoj, Istri, Primorju, Dalmaciji te na nekim otocima. Na području Hrvatske nalazimo dvije najvjerojatnije međusobno odvojene populacije, jednu u primorskom dijelu a jednu u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Zelena krastača prisutna je na gotovo svim jadranskim otocima i time je najčešći vodozemac naših otoka.

 

Biologija vrste
Živi na raznim staništima, od travnjaka do pustinja, uključujući antropogena staništa poput naselja i okućnica. Bolje podnosi nižu vlagu u staništu nego većina ostalih europskih vodozemaca. Baš poput smeđe krastače, uglavnom se kreće hodanjem i rijetko skakuće. Iz hibernacije izlazi tijekom proljeća, kada kreće period razmnožavanja. Jaja polažu u razna vodena tijela, u pravilu plića od 50 cm, poput potoka, kanala i bunara. Svaka ženka položi 2000-3000 jaja u 1-2 niti duge od dva do sedam metara. Punoglavci se preobraze u odrasle krajem proljeća i tijekom ljeta. Hrani se raznim sitnim beskralješnjacima poput gujavica, pauka, skokuna, grinja, muha, mrava i kornjaša. Uglavnom je aktivna po noći i u sumrak, no poznata je i aktivnost preko dana. Na južnim dijelovima područja rasprostranjenosti, gdje je dovoljno toplo, hibernacija može i izostati. Hibernira na kopnu, pod zemljom, ali ponekad mogu i u potocima te bunarima, bilo pojedinačno ili u grupama.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: ugrožena vrsta, LC

 

Slične vrste
Od smeđe krastače (Bufo bufo) razlikuje se po obliku parotoidnih žlijezdi (bubrežaste kod smeđe krastače) te u kombinaciji temeljne boje tijela i uzorka (sivkasto ili maslinasto tijelo sa zelenim i crvenim/crvenonarančastim uzorkom kod zelene krastače te razne nijanse smeđe boje s tamnim točkama kod smeđe).


Jeste li znali?
Ova je vrsta vrlo tolerantna na visoke temperature i sušu. Može izdržati temperature zraka do 40°C te gubitak otprilike 50 % vode u svom tijelu.

U nekim dijelovima svog područja rasprostranjenja populacije su gušće na antropogenim staništima nego u netaknutom staništu. Veća gustoća populacije ponekad je uzrokovana i uporabom podzemnih hodnika i jazbina sitnih sisavaca.

Poznate su hibridne jedinke između smeđe i zelene krastače iz Njemačke, Češke, Austrije i Italije. Hibridni punoglavci rijetko prežive do odraslog stadija, a odrasli posjeduju prijelazna obilježja između obje vrste.
Odrasle jedinke znaju migrirati i 2-5 km od pogodnih mrjestilišta do lokacija gdje provode ostatak godine.

Autor teksta: Mladen Zadravec, mag. biol. exp.

 

Izvori
AmphibiaWeb (2001): Bufotes viridis: Green Toad University of California, Berkeley, CA, USA. Pristupljeno 15. 10. 2016.
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 186
Duda M. (2008): First record of a natural male hybrid of Bufo (Pseudepidalea) viridis Laurenti, 1768 and Bufo (Bufo) bufo Linneus, 1758 from Austria. Herpetozoa 20, 184–186.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – hyla, str. 130–132
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 194
Stöck M., Moritz C., Hickerson M., Frynta D., Dujsebayeva T., Eremchenko, V., Macey, J.R., Papenfuss, T.J., Wake, D.B., 2006. Evolution of mitochondrial relationships and biogeography of Palearctic green toads (Bufo viridis subgroup) with insights in their genomic plasticity. Molecular Phylogenetics and Evolution 41, 663–689.

Porodica: Hylidae

 gatalinka

Podvrste
Potrebna su daljnja istraživanja kako bi se utvrdilo ima li gatalinka validne podvrste ili ne.

 

Opis vrste
Gatalinka je mala žaba koja može narasti do pet centimetara i ima duge stražnje noge. Ženke su obično nešto veće od mužjaka. Na vrhovima prstiju nalaze se proširenja u obliku jastučića koja joj omogućavaju lakše i bolje priljubljivanje uz površinu. Koža je na leđima glatka i obično je jednoliko tamno ili svijetlozeleno obojena, no moguće je zabilježiti i žute, sive ili smeđe jedinke. Oči su zlatne boje. Od nosa se pruža tamna pruga koja se, prelazeći preko horizontalne i ovalne zjenice pa duž boka, proteže sve do prepona gdje se penje na leđa i tvori tamnu mrlju. Ova je pruga s gornje strane često omeđena bijelom linijom. Trbuh je bijel ili sivkast, a koža je na dodir zrnate strukture. Vrat je u ženki bijel, a u mužjaka žućkast ili smećkast. Na vratu se nalazi vokalna vrećica pomoću koje se mužjaci glasaju. Punoglavci ove vrste zlatne su ili maslinastozelene boje sa zlatnim trbuhom. Peraja im je položena visoko, u razini očiju koje su bočno položene. Mlade su jedinke vrlo slične odraslim jedinkama po izgledu. 


Rasprostranjenost vrste
Područje na kojem gatalinka obitava uključuje skoro cijelu Europu, izuzevši jugoistočni dio Pirenejskog poluotoka, Italiju, Korziku i Sardiniju te sjever Europe. Nalazi se i na području Turske i okolnog područja (do zapadne i južne obale Kaspijskog jezera). Kod nas je sveprisutna vrsta, uključujući i otoke.


Biologija vrste
Gatalinka živi na nižim nadmorskim visinama, ali zabilježena je, primjerice, u Bugarskoj na 2 300 metara nad morem. Van sezone parenja obično obitava na granama drveća ili grmlja te trsci ili šašu, često na osunčanim mjestima. Moguće ju je pronaći i u vrtovima i parkovima. Tijekom sezone parenja, najčešće se nalazi na poplavnim područjima, u jarcima ili u osunčanim lokvama. U ovo vrijeme (traje obično od travnja do kraja lipnja), mužjaci se glasaju u zboru, tipičnim „krak, krak, krak" zvukom i to noću (glasanje je moguće kratko čuti i van sezone razmnožavanja, posebice u kasno ljeto ili za kišnog vremena). Tijekom razmnožavanja, ženka polaže od 400 do 1 400 jaja u mrijestove (od deset do 50 jaja veličine oraha) na vodenu vegetaciju. Punoglavci se izliježu nakon dva do tri tjedna, a metamorfoziraju nakon osam do 11 tjedana tako da iz vode izlaze tijekom lipnja i srpnja. Hibernira u pukotinama u drveću ili ispod zemlje (hibernacija traje od rujna do travnja). Može živjeti u prirodi do deset godina. Mlade se i odrasle jedinke hrane kukcima i paucima, a duge im noge pomažu u lovu brzoletećih kukaca. Ličinke se hrane algama i vodenim biljem te ponekom mikroskopskom životinjom.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC


Slične vrste
U Republici Hrvatskoj nema slične vrste jer je ona kod nas jedina vrsta iz ove porodice. Slične vrste nalazimo tek u južnoj Italiji i sjevernoj Africi.

 

Jeste li znali?
Zborovi mužjaka veoma su glasni, i za mirnih noći moguće ih je čuti na udaljenosti većoj od jedan kilometar. Iz daljine, njihovo glasanje podsjeća na glasanje patki.
Latinsko ime ove vrste, arborea, opisuje njen način života. Za gatalinku kažemo da je arborealna vrsta, odnosno da obitava na granama drveća ili grmlja.
Sekret njene kože odbija predatore, a može uzrokovati i bol ukoliko dođe u doticaj s očima.
Poznato je da gatalinka može mijenjati boju kože uslijed djelovanja različlitih faktora. Neki su od tih faktora recimo boja pozadine na kojoj se nalaze ili temperatura vode. Ova se adaptacija događa kao posljedica promjene u pigmentnim stanicama. Boja gatalinki tako može biti tipično zelena, žutozelena, svijetlozelena, tamnozelena, maslinastozelena, crnozelena i sivkasta.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 77 – 78
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 200 – 201
Koren, T. & Jelić, D. (2011) Interesting color forms of the European tree frog, Hyla arborea (Linnaeus, 1758) (Amphibia: Ranidae) from Croatia. Photo note. Hyla Herpetological Bulletin, 2011(2), 27–29
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 84 – 85
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://amphibiaweb.org/species/718
http://zasticenevrste.azo.hr/
http://www.waza.org/en/zoo/choose-a-species/amphibians/frogs-and-toads/hyla-arborea

Red: Repaši/Caurata

Porodica: Salamandridae

 atra

Podvrste
Salamandra atra atra Laurenti, 1768
Salamandra atra prenjensis Mikšić, 1969
Salamandra atra aurore Trevisan, 1982
Salamandra atra pasubiensis Bonato & Steinfartz 2005

 

Opis vrste
Odrasle jedinke crnog daždevnjaka mogu narasti između 4,9 – 16 cm (uključujući i rep), težine između 0,9 i 15 grama. Koža im je jednolično crne, sive do smeđe boje bez pjega. Na glavi su jasno izražene parotoidne žlijezde. Iako nije upozoravajuće obojen, crni daždevnjak ima otrovne žlijezde kao i šareni daždevnjak, iz kojih u slučaju opasnosti može izlučiti otrov mliječno-bijele boje kako bi se obranio. Vidno ispupčena kloaka kod mužjaka najuočljiviji je način za raspoznavanje spolova.

 

Rasprostranjenost vrste
Crni daždevnjak endem je alpskog luka gdje se nalazi glavnina areala, obuhvaćajući jugoistočnu Francusku, sjevernu Italiju, Švicarsku, Lihtenštajn, Austriju, južnu Njemačku te sjeverozapadni dio Slovenije. Manji dio areala nalazi se na nekoliko geografski izoliranih područja u Dinaridima: južna Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, sjeverna Albanija te zapadno Kosovo. Rasprostranjenost u Hrvatskoj obuhvaća Žumberak, Gorski kotar (Risnjak, Bijele i Samarske stijene, Kapela), Učku i Ćićariju te postoji jedan podatak o njezinoj prisutnosti na području NP Plitvička jezera. Nalazi za ovu vrstu u Hrvatskoj iznimno su malobrojni te su potrebna daljnja istraživanja.

 

Biologija vrste
Crni daždevnjak potpuno je kopnena životinja, što znači da ne ovisi o vodenim tijelima čak ni za vrijeme razmnožavanja. Najvažniji ekološki parametri za ovu su vrstu temperatura i vlaga te struktura tla. Odabir staništa ovisi o nadmorskoj visini, pa je crni daždevnjak planinska vrsta vodozemca koju možemo pronaći na visinama od 400-3000 metara nadmorske visine iako se optimum nalazi između 800-2000 metara nadmorske visine. Naseljava vlažna šumska staništa s dovoljno pukotina, panjeva i mahovine gdje se može sakriti tijekom dana i u suhom periodu. Vrsta je aktivna u ranim jutarnjim satima i noću, posebno za vrijeme obilnih kiša, dok su manje aktivni za vrijeme dana ili jakog vjetra. Crni daždevnjak većinom nastanjuje sjeverne padine zbog veće vlage i nižih temperatura, dok ih se rijetko nalazi na južnim padinama, vjerojatno zbog visokih temperatura koje rezultiraju sušenjem tla pa tako i samog vodozemca. Njezino ponašanje zimi slabo je istraženo. Hrani se kukcima, malim puževima, različitim člankonošcima te kolutićavcima i mekušcima. Samo je nekoliko poznatih predatora koji se hrane crnim daždevnjakom i to su svraka (Pica pica), žutokljuna galica (Pyrrhocorax graculus), riđovka (Vipera berus), bjelouška (Natrix natrix), sljepić (Anguis fragilis), jež (Erinaceus europaeus) i šojka (Garrulus glandarius). Međutim, ptice prilikom lova nikada ne dodirnu leđa gdje se nalaze otrovne žlijezde. Crni daždevnjak vrlo je teritorijalan te se ne udaljava daleko od svog skloništa. Parenje se odvija na kopnu za vrijeme ljetnih mjeseci. Mužjaci se mogu vidjeti u položaju "Hochbeinstellung" prilikom čega podignu prednji dio tijela s ispruženim prednjim nogama. Ovo ponašanje kod mužjaka označava potragu za partnericom. Omjer spolova je jedan do dva mužjaka na jednu ženku. Oplodnja je unutrašnja. Ovisno o nadmorskoj visini i klimatskim uvjetima ličinke se u ženki razvijaju dvije do tri godine, nakon čega ženka na kopnu rađa potpuno formirane mlade daždevnjake. Spolnu zrelost dosežu između dvije i četiri godine starosti. Životni vijek ove vrste je između 11 i 15 godina.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: svojta s nedovoljno podataka, DD


Slične vrste
Pjegavi daždevnjak (Salamandra salamandra)


Jeste li znali? 
• Lokalno ime na njemačkom ove vrste je "Regenmanderl" (kišni čovjek) zbog toga što se većina životinja može naći vani za vrijeme kiša i oluja.
• Ženka crnog daždevnjaka liježe žive mlade.
• Za razliku od izvornog oblika, dvije podvrste pokazuju nešto drugačije vanjske oznake, Salamandra atra aurore karakteriziraju velike žute mrlje na tamno sivoj ili tamno smeđoj podlozi. Boja tijela druge podvrste Salamandra atra pasubiensis može varirati od jednolično crne do crne sa žutim mrljama.

 

Autorica teksta: Katarina Koller, mag. biol. exp.

 

Izvori
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA.

Reinthaler-Lottermoser, U. (2010) Analysis of the distribution of the Alpine Salamander in Austria using a community based approach. Master thesis.

Riberon, A., Miaud, C., Grossenbacher, K. and Taberlet, P. (2001) Phylogeography of the Alpine salamander,Salamandra atra (Salamandridae) and the influence of the Pleistocene climatic oscillations on population divergence. Molecular Ecology, Vol. 10: 2555–2560 pp.

salamandra

Podvrste
Salamandra salamandra salamandra (Linnaeus, 1758)
Salamandra salamandra beschkovi (Obst, 1981)
Salamandra salamandra giglioli (Eiselt and Lanza, 1956)
Salamandra salamandra terrestries (Eiselt, 1958)
Salamandra salamandra bejarae (Mertens and Müller, 1940)
Salamandra salamandra almanzoris (Müller and Hellmich, 1935)
Salamandra salamandra fastuosa (Eiselt, 1958)
Salamandra salamandra bernardezi (Gasser, 1978)
Salamandra salamandra galliaca (Nikolskii, 1918)
Salamandra salamandra crespoi (Malkmus, 1983)
Salamandra salamandra morenica (Joger and Steinfartz, 1994)
Salamandra salamandra longirostris (Joger and Steinfartz, 1994)
Salamandra salamandra hispanica (Mertens and Muller, 1940)
Salamandra salamandra werneri (Sochurek and Gayda, 1941)

 

Opis vrste
Odrasle jedinke pjegavog daždevnjaka mogu narasti između 20 – 25 centimetara (uključujući i rep). Rep je kratak, a tijelo je veliko i robusno s kratkim udovima. Na stražnjem dijelu glaveprisutne su velike parotoidne žlijezde. Iz otrovnih žlijezdi šareni daždevnjak u slučaju opasnosti može izlučiti otrov mliječno-bijele boje kako bi se obranio. Otrov nadražuje usta i oči predatora. Tijelo je crno s intenzivnim žutim mrljama s leđne strane. Ovisno o podvrsti, te mrlje mogu biti narančaste ili crvenkaste. Ove karakteristike prisutne su i kod tek metamorfoziranih ličinki. Ukupna dužina tijela tek izleglih mladih je između 2.5-3.5 cm.

 

Rasprostranjenost vrste
Pjegavi daždevnjak nastanjuje centralni, istočni i južni dio Europe. Zabilježen je u sljedećim zemljama: Albanija, Andora, Austrija, Belgija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Češka, Francuska, Njemačka, Grčka, Mađarska, Italija, Lihtenštajn, Luksemburg, Makedonija, Crna Gora, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunjska, San Marino, Srbija, Slovačka, Slovenija, Španjolska, Švicarska, Ukrajina. Rasprostranjena je na području cijele Hrvatske, osim na otocima.

 

Biologija vrste
Pjegavi daždevnjak kopnena je vrsta koja se rijetko nalazi daleko od vode. Nastanjuje šumska područja na nižim nadmorskim visinama od crnog daždevnjaka, na mjestima gdje se nalaze razne stajaćice i tekućice, poput lokvi i potoka. Može se naći na visinama i preko 2 500 metara nadmorske visine, međutim, preferiraju visine do 800 metara. Vrlo se sporo kreće, rijetko u danu prođu više od nekoliko metara u potrazi za hranom. Aktivan je u sumrak i noću, a za vlažnog vremena može biti aktivan i preko dana. Često se može naći na mjestima gdje su prisutni panjevi, kamenje i druga skloništa ispod kojih se može zavući i sakriti. Pjegavi daždevnjak nerijetko nastanjuje podzemna staništa, poput špilja i jama. Hrani se kukcima, paucima, malim puževima, različitim člankonošcima i kolutićavcima. Ponekad se hrani i vodenjacima i mladim žabama. Posjeduje nekoliko strategija za lov, ovisno o situaciji. Ako je prisutno svjetlo, osjeća pokrete plijena, a ignorira plijen koji se ne kreće. Međutim, kad lovi u mraku, koristi njuh kao primarno osjetilo. U ovom slučaju, ako se plijen i ne kreće, on će ga njuhom zamijetiti.
Između 6-8 mjeseci nakon parenja, ženka rađa 8-70 živih mladih koje polaže u čistu i hladnu vodu planinskih jezera. Ličinke žive na dnu jezera gdje nerijetko prezime, premda ponekad metamorfoziraju između 2-4 mjeseca kada dosegnu dužinu od 4-6.5 cm. Spolnu zrelost doseže između dvije i četiri godine starosti. Pjegavi daždevnjak dugo živi, u divljini može doživjeti i do 20 godina. Postoje podaci o jedinci koja je u zatočeništvu (Koenig Muzej u Njemačkoj) doživjela preko 50 godina.

 

Kategorizacija
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: /


Slične vrste
Salamandra atra aurorae podvrsta koja ne živi na području Hrvatske već na području Dolomita.


Jeste li znali?
• Pjegavi daždevnjak najveća je vrsta unutar porodice Salamandridae, dužine tijela između 15-25 cm, s ponekim jedinkama koje mogu doseći duljinu od 30 cm.


• Mnogo godina ostaju lojalni svom području kretanja, a jednim je eksperimentom nađena jedinka koja se vratila u istu špilju kako bi tamo hibernirala nakon 20 godina.


• Ženka pjegavog daždevnjaka liježe žive mlade.

 

Autorica teksta: Katarina Koller, mag. biol. exp.

 

Izvori

Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.

Manenti, R. et al (2009): Habitat features and distribution of Salamandra salamandra in underground springs. Acta Herpetologica Vol. 4(2): 143-151.

Web: http://animaldiversity.org/accounts/Salamandra_salamandra/

dunavski

 

Podvrste
Do nedavno se smatralo da dunavski vodenjak ima dvije podvrste, T. d. dobrogicus i T. d. macrosoma no novija istraživanja ukazuju na to da ne postoji segregacija na podvrste, odnosno da podvrste nisu validne.

 

Opis vrste
Veliki dunavski vodenjak vodozemac je koji naraste do 16 centimetara. Vitkiji je od velikog vodenjaka i ima izduženiji trup s kraćim nogama. Leđna je strana tijela smeđe do crvenkastosmeđe obojena s tamnosmeđim do crnim pjegama koje se protežu i duž repa. Trbušna je strana intenzivno narančasto obojena s crnim pjegama. Donja je čeljust crna i na njoj se nalaze sitne bijele točke koje se protežu i duž trupa. Kod ženki i mladih ponekad se može uočiti žuta pruga po sredini tijela. Sličnu prugu imaju i mužjaci kad su u svojoj terestričkoj fazi. Mužjaci su manji od ženki i tijekom sezone razmnožavanja razviju izrazito nazubljenu krijestu. Ličinka ove vrste smeđe je obojena s tamnim mrljama, duga je do osam centimetara i ima duge prste. Krijesta je postavljena visoko i započinje već iza glave, a rep završava tankim filamentom.

 

Rasprostranjenost vrste
Ova je vrsta rasprostranjena u dva odvojena područja koja su vezana uz nizine uz Dunav i njegove pritoke. Prvo je područje uz porječje Dunava i njegovih pritoka u Panonskoj nizini – od krajnjeg istoka Češke, Austrije i Slovenije, preko Slovačke, Mađarske, istočne Hrvatske i Bosanske Posavine do zapadne Ukrajine, Rumunjske i područja hidroelektrane Đerdap u Srbiji. Drugo je područje također uz nizine uz Dunav, ali nizvodno hidroelektrane Đerdap i proteže se od Srbije preko sjeverne Bugarske i južne Rumunjske, pa do delte Dunava i krajnjeg jugoistoka Ukrajine i Moldavije. Kao i u navedenim državama, ova je vrsta i u Hrvatskoj vezana za područje porječja Dunava, porječja Save nizvodno od Velike Gorice te porječja Drave nizvodno od Varaždina. Naseljava i nizinska područja istočne Hrvatske između donjeg toka Drave i Save. U središnjoj Hrvatskoj tvori zonu hibridizacije s vrstom veliki vodenjak.

 

Biologija vrste
Naseljava močvarna područja, porječja nizinskih rijeka, rukavce, mrtvaje, poplavna područja, bare, jezera, kanale i jarke koja se nalaze do oko 300 metara nad morem. Moguće je pronaći ga i u stajaćicama koje tijekom godine presušuju. Tijekom dana i suhih razdoblja, nalazi se ispod panjeva, grana i slično, dok, kada je u vodi, obitava većinom pod vegetacijom na dnu, osim kad, zbog disanja, ispliva na površinu. Najaktivniji je noću i za vlažnog vremena na kopnu. Veliki dunavski vodenjak, od svih vrsta velikih vodenjaka, najduže se zadržava u vodi. U ožujku migrira s kopnenih staništa u vodu zbog razmnožavanja. Tamo će obitavati i do pola godine. Nakon toga, migrira natrag na kopno gdje prezimljava. Ženke polažu oko 100 do 200 jaja kroz dva do tri tjedna. Ličinke koje se iz tih jaja razviju, najmanje su u odnosu na druge vrste velikih vodnjaka, dulje se razvijaju u vodi i krupnije su nakon preobrazbe kad migriraju na kopno. Spolnu zrelost postižu s oko tri godine, a žive do devet godina. Razmnožavanje, prehrana i predatori slični su kao i kod velikog vodenjaka. Odrasli se hrane raznim beskralješnjacima. U vodi, to su obično ličinke kukaca te odrasli vodeni kukci, račići, kolutićavi, mekušci, ali i žablja jaja te punoglavci. Na kopnu jedu člankonošce, kolutićavce i mekušce. Ličinke se u početku hrane zooplanktonom, a kako rastu i većim plijenom.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena vrsta, NT
Europska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena vrsta, NT
Nacionalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena vrsta, NT

 

Slične vrste
Vrsta slična velikom dunavskom vodenjaku veliki je vodenjak (Triturus carnifex). Ove su dvije vrste morfološki vrlo slične, ali mogu se razlikovati po konstituciji tijela. Veliki je vodenjak mnogo robusniji u odnosu na velikog dunavskog vodenjaka čije je tijelo nešto izduženije i tanje. Postoje i dva indeksa po kojima se ove dvije vrste mogu razlikovati budući da je njihovo razlikovanje na području hibridizacijske zone dosta otežano. Prvi je indeks NBRV (broj kralješaka koji nose rebra). On u ove vrste iznosi 16-17 dok je u velikog vodenjaka 14. Drugi je Wolterstorffov index (duljina prednje noge s prstima / udaljenost između prednjih i stražnjih nogu x 100). Za velikog su vodenjaka te vrijednosti > 63.7 za odrasle mužjake i > 53.9 za odrasle ženke. Za velikog dunavskog vodenjaka, ove su vrijednosti sljedeće: < 54.0 za odrasle mužjake te < 46.2 za odrasle ženke.


Jeste li znali?
• Veliki dunavski vodenjak ozbiljno je ugrožen unosom invazivnih vrsta riba u njegovo stanište. Jedna je takva vrsta rotan (Percottus glenii), vrsta koja se proširila po rijekama crnomorskog sliva u Hrvatskoj. Ova riba predstavlja ozbiljnu prijetnju jer odabire ista staništa na kojem ovaj vodenjak, ali i druge vrste vodozemaca, žive, i hrani se njihovim ličinkama. Čak je i utvrđeno da se u staništima u kojima dolazi rotan, vodozemci, ali i autohtone ribe, ne mogu uspješno razmnožavati. U tom su slučaju prisiljeni razmnožavati se u manjim stajaćim vodama koje presušuju u jednom dijelu godine, što dovodi do negativnih posljedica za te životinje.

• Mužjaci velikog dunavskog vodenjaka svake godine migriraju s kopna u vodu zbog razmnožavanja dok ženke mogu preskočiti koju godinu i ne migrirati u vodu.

• Jaja velikog dunavskog vodenjaka najmanja su među velikim vodenjacima.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 245
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 101 – 102; 104 – 107
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str 47
Wielstra B., Vörös J., Arntzen J. W. (2016): Is the Danube crested newt Triturus dobrogicus polytypic? A review and new nuclear DNA data. Amphibia-Reptilia, Volume 37, Issue 2, pages 167 – 17.

 

Podvrste
Nisu poznate podvrste.

 

Opis vrste
Veliki je vodenjak može narasti do 18 centimetara i time spade među veće vodenjake Europe. Leđa ove vrste su tamnosmeđe, sivo do crno obojena s tamnim pjegama, a trbuh je žut ili narančast s crnim pjegama i šarama. Na vratu velikog vodenjaka nalaze se bijele točkice. Mužjaci se razlikuju od ženki po tome što su obično nešto manji. Tijekom razmnožavanja na leđima mužjaka razvije se naborana kresta duž leđa. Kod mužjaka je i nečisnica nabubrena i izraženija nego kod ženki. Ženke prepoznajemo po nedostatku kreste i nabubrenom trbuhu (zbog velike količine neoplođenih jaja koje nose). Kod ženki i mladih može se ponekad vidjeti žuta pruga po sredini leđa, a sličnu prugu imaju i mužjaci kada su u svojoj terestričkoj fazi. Ličinka ove vrste smeđe je obojena s tamnim mrljama, duga je do osam centimetara i ima duge prste. Kresta je postavljena visoko i započinje već iza glave, a rep završava tankim filamentom.

 

Rasprostranjenost vrste
Veliki vodenjak ima malo područje rasprostranjenja. Ono se proteže od Apeninskog poluotoka i Padske nizine te južnih obronaka Alpa u Italiji, preko krajnjeg sjeverozapada BiH i Slovenije, do jugoistočnog i sjeveroistočnog dijela Austrije, vrlo malog dijela na zapadu Mađarske i juga Češke. U Hrvatskoj je prisutan od Istre preko Gorskog Kotara i Like, do Krbavskog polja, šire okolice Karlovca, Žumberka i Samoborskog gorje te okolice Zagreba i Velike Gorice. Veliki je vodenjak zabilježen i u Hrvatskom zagorju te na istoku sve do Bilogore. Na krajnjem sjeveru i sjeveroistoku zamjenjuje ga srodni, dunavski vodenjak.

 

Biologija vrste
Veliki vodenjak najprilagodljivija je vrsta od ostalih vrsta velikih vodenjaka. On naseljava različita trajna ili privremena stajaća vodena tijela, od vlažnog šumskog do suhog mediteranskog područja (od razine mora do 1 800 metara nad morem). Tijekom sezone razmnožavanja nalazi se u velikim trajnim stajaćim vodama ili u potocima sporog toka vode, s mnogo podvodne vegetacije. Ljeti se nalazi na kopnu, u bjelogoričnim šumama ili livadama. U vodi i na kopnu aktivan je uglavnom noću. U ožujku i travnju migrira s kopnenog staništa u vodeno tijelo zbog razmnožavanja. Tamo ostaje do srpnja kada će ponovno migrirati na kopno. Veliki će vodenjak tako provesti oko četiri mjeseca u vodi. Parenje započinje udvaranjem – mužjak izvija trup i savija rep kojim maše u smjeru ženkine glave. On tako prema ženki šalje feromone koje ispušta iz nečisnice. Ženka će, ukoliko je zainteresirana, pratiti mužjaka koji polaže spermatofor – paketić muških spolnih stanica. Ženka zatim prelazi preko njega i sakuplja ga svojom nečisnicom. Nekoliko dana nakon oplodnje ženka poliježe jaja. Svako jaje pojedinačno zalijepi na listić vodene biljke kojeg stražnjim nogama savije oko jajeta. Ženka ukupno položi oko 200 jaja. Iz jajeta se razvijaju ličinke koje imaju vanjske škrge i razvijene prednje i stražnje udove. Ove se ličinke nalaze u vodi od svibnja do rujna. Odrasle se jedinke hrane raznim beskralješnjacima u vodi (ličinkama raznih skupina), žabljim jajima i punoglavcima te člankonošcima, mekušcima i kolutićavcima tijekom kopnene faze. Ličinke se u početku hrane zooplanktonom, a poslije i većim plijenom kao odrasle jedinke. Životni vijek velikog vodenjaka može biti i preko 16 godina.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena vrsta, NT

 

Slične vrste
Vrsta slična velikom vodenjaku veliki je dunavski vodenjak (Triturus dobrogicus). Ove su dvije vrste morfološki vrlo slične, ali mogu se razlikovati po konstituciji tijela. Veliki je vodenjak mnogo robusniji u odnosu na velikog dunavskog vodenjaka čije je tijelo nešto izduženije i tanje. Postoje i dva indeksa po kojima se ove dvije vrste mogu razlikovati budući da je njihovo razlikovanje na području hibridizacijske zone dosta otežano.


Zanimljivosti o vrsti
Ova se vrsta može razmnožavati s drugim vrstama velikih vodenjaka. U Hrvatskoj se to primjerice događa s velikim dunavskim vodenjakom (Triturus dobrogicus) te tako u Središnjoj Hrvatskoj, u nizinskim područjima Save i Drave, tvore zonu hibridizacije.

Zbog smrtne mutacije na prvom kromosomu, događa se mortalitet od 50% jedinki u stadiju razvoja jaja.

Veliki vodenjak strana je, namjerno unesena vrsta na području Ujedinjenog Kraljevstva. Zbog toga što se može razmnožavati s domaćom vrstom, Triturus cristatus, predstavlja prijetnju u očuvanju te vrste na području UK.

Autor teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

Izvori
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 101 - 104
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str 48 - 49
Ivanović A., Dzukić G., Kalezić M. (2012): A Phenotypic Point of View of the Adaptive Radiation of Crested Newts (Triturus cristatus Superspecies, Caudata, Amphibia) A Phenotypic Point of View of the Adaptive Radiation of CrestedNewts (Triturus cristatus Superspecies, Caudata, Amphibia). International Journal of Evolutionary Biology. Vol 2012
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://amphibiaweb.org/species/4294
http://www.herpetofauna.co.uk/italian_crested_newt.htm

Porodica: Proteidae

 

 

 

Joomla templates by a4joomla