GMAZOVI

Gmazovi su kralješnjaci čije je tijelo prekriveno rožnatim ljuskama i pločama. Koža im je siromašna žlijezdama te je zato suha. 

U pravilu su to četveronožne životinje, ali neki imaju samo dvije noge, dok su kod drugih one potpuno nestale. U svim stadijima dišu samo plućima. Oplodnja je unutrašnja. Razvoj mladih odvija se bez preobrazbe, tj. nemaju ličinački stadij. Oni su pravi kopneni kralješnjaci jer im za razmnožavanje nije potrebna voda, kao što je to slučaj kod riba i vodozemaca. Čak i vrste koje žive u slatkim ili slanim vodama polažu jaja u pijesak na kopnu.

Poikilotermne su životinje, što znači da im se temperatura mijenja ovisno o vanjskim faktorima. Da bi podigli svoju tjelesnu temperaturu, gmazovi se vrlo rado sunčaju, osobito u jutarnjim satima. Gmazovi pretežno žive na kopnu, ali ima i vrsta koje su se prilagodile slatkim vodama (kornjače, zmije) ili pak morskoj vodi (morske kornjače). Većina gmazova su mesojedi. Uglavnom love živi plijen koji se još miče. Vrlo su korisne životinje jer se hrane kukcima i glodavcima.

Danas postoji približno 6082 vrste gmazova, dok ih je u Hrvatskoj zabilježeno 39. Radi se o sedam vrsta kornjača i 32 vrste ljuskaša. Unutar ljuskaša, gušteri su zastupljeni s 17 vrsta, a zmije s 15 vrsta.

U Hrvatskoj su gmazovi najrasprostranjeniji na sredozemnom području, na kršu u Primorju, Dalmaciji i na otocima. Hrvatska fauna gmazova vrlo je zanimljiva i jedinstvena te ju je nužno dalje proučavati i zaštititi.

Izvori: Mikuška, A. (2006): Gmazovi. Vodič kroz biološku raznolikost Kopačkog rita – Knjiga II. Kratis, Sveta Nedjelja.; Jelić, D. et al (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova. Državni zavod za zaštitu prirode. Zagreb, 2015.

 

Razred: Gmazovi/ Reptilia

Red: Gušteri i zmije/ Squamata

Podred: Gušteri/ Sauria

Porodica: Lacertidae

 

senka

 

Podvrste

Zootoca vivipara sachalinensis Pereleshin i Terentjev, 1963
Zootoca vivipara pannonica Lác i Kluch, 1968
Zootoca vivipara carniolica Mayer, Böhme, Tiedemann i Bischoff, 2000
Zootoca vivipara louislantzi Arribas, 2009
Zootoca vivipara vivipara Von Jacquin, 1787

 

Opis vrste

Živorodna gušterica mali je gušter koji može doseći ukupnu duljinu tijela do 20 centimetara. Glava je umjereno izdužena, sužava se od očiju i plosnata je s gornje strane. Tijelo je usko, noge su kratke, a rep je snažan i u odnosu na duljinu tijela može biti jedan do dva i pol puta dulji. Tijelo je pretežno tamno smeđe boje, ali varira od sive do zelenkaste. Na gornjoj strani tijela nalaze se crne točke i mrlje duž leđa, a pored njih se mogu nalaziti i svjetlije točke. Bočna strana tijela tamnija je od leđa i ograničena je odozgo i odozdo svjetlijim točkama koje čine tanke bijele pruge duž tijela. Boja donjeg dijela tijela razlikuje se među spolovima. Kod mužjaka su glava i vrat odvojeni od područja prsa i trbuha plavkastom, svjetlocrvenom ili bijelom bojom, dok su trbuh i donji dijelovi nogu i repa obojeni žutom bojom s crnim točkama. Za vrijeme parenja trbušno obojenje je istaknutije i često postaje intenzivno narančastocrveno. Donja strana tijela ženki bljeđa je od donje strane kod mužjaka; bjelkasta, siva, blijedonarančasta ili žućkasta i mnogo slabije prekrivena crnim točkama, a kontrast između glave i trbuha je nejasan. Spolni dimorfizam kod ove vrste nije ograničen samo na obojenje. Mužjaci imaju relativno veće glave i dulje repove, ali manju duljinu tijela (mjerena od vrha njuške do kloake) u odnosu na ženke. Mladunci ove vrste tamnije su obojeni od odraslih jedinki. Kod mladunaca leđna je strana u potpunosti crna ili tamnije smeđe boje s manje vidljivim uzorkom. Trbušna je strana tamnosiva ili crna s plavkastim ili zelenkastim tonom. Osnovni uzorak podložan je varijacijama, pretežito individualnog karaktera, i najčešće se mogu pronaći različiti tipovi unutar iste populacije.

 

Rasprostranjenost vrste

Živorodna gušterica nastanjuje veći dio Europe i Azije. Njen se areal proteže od Irske na zapadu, Skandinavije na sjeveru, preko južnog dijela Rusije do Japana i otoka Sahalin na istoku. Južnu granicu čini središnja Francuska, jugoistočna Austrija, sjeverna Italija, područje Dinarida, zapadna Mađarska, južna i središnja Rumunjska te sjever Moldavije i središnja Ukrajina. Postoje još i izolirane populacije na sjeveru Španjolske i sjeverozapadu Francuske, u Srbiji, na sjeveru Makedonije te u zapadnoj Bugarskoj. U Hrvatskoj je ova vrsta zabilježena na gorskom području (Risnjak, Snježnik, Žumberačko gorje, Gorski kotar, Kapela, Velebit, Plitvička jezera), sjeverozapadnom kontinentalnom brdovitom području (Macelj), planini Papuk te nizinskim dijelovima istočne Hrvatske (područje od Đakova do Vinkovaca, okolica Trpinje i poplavna šuma Spačva).

 

Biologija vrste

Živorodna gušterica nastanjuje vrlo širok spektar različitih vrsta staništa, od morskih obala do visokog gorja. Vertikalna distribucija ove vrste ima raspon od 0 pa sve do 1000 metara nad morem. Često naseljavaju močvarna područja i šume te planine, ali može ih se pronaći i na pješčanim područjima i područjima uz vodu. Parenje se odvija u proljeće i početkom ljeta. Zabilježena su dva načina razmnožavanja: polaganje jaja (oviparija) i rađanje "živih mladih" (ovoviviparija). U populacija koje rađaju žive mlade, ženka početkom kolovoza liježe obično dva do pet mladih unutar jaja koja nisu kalcificirana već su obavijena plavkastocrnom tankom opnom. Graviditet prosječno traje od 50 do 90 dana. Izlijeganje mladih može se dogoditi već u utrobi majke te kratko nakon, nekoliko sati nakon ili čak do nekoliko dana nakon polijeganja jaja. U ovih gušterica postoje strukture za izmjenu plinova između majke i mladunaca, ali te se strukture ne mogu usporediti s onima kod sisavaca, pravih živorodnih životinja te se pojam viviparija u ovom slučaju ne može koristiti i preporuča se korištenje pojma ovoviviparija (iako se, zbog jednostavnosti koristi pojam viviparija). Ženke koje polažu jaja (oviparija) imaju jedno leglo godišnje s, u prosjeku, pet do sedam jaja. Inkubacija jaja traje od četiri do pet tjedana. Živorodna gušerica je na većini svog areala ovoviviparna, a samo na nekim krajnje južnim dijelovima razmnožavanje je oviparno.

 

Kategorizacija

Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: svojta s nedovoljno podataka, DD

 

Slične vrste

Lacerta agilis; Podarcis muralis

 

Jeste li znali?

Prvi opis ove vrste povezan je upravo s njenim posebnim načinom razmnožavanja, a daje ga Joseph Franz Freiherr von Jacquin 1778. godine kada je kao dječak otišao na botaničku ekskurziju s ocem Nikolausom Josefom von Jacquinom, slavnim botaničarom, do planine Schneeberg blizu Beča. Na svom je putu uhvatio ženku guštera i spremio u kutiju te nakon dva dana otkrio šest mladunaca, no nije uočio ljuske jajeta. Po tome je zaključio da mladunci dolaze direktno iz majčinog tijela te je ovu guštericu opisao kao Lacerta vivipara, što prevedeno s latinskog jezika doslovno znači živorodna gušterica.

 

Živorodna gušterica ima najveći i najsjeverniji areal rasprostranjenja od svih gmazova.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori

Baškiera S. (2013). Reproduktivne značajke živorodne gušterice (Zootoca vivipara Lichtenstein). Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu. Prirodoslovno-matematički fakultet, Biološki odsjek.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA.

Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)

 

Podvrste
Lacerta viridis viridis (Laurenti 1768)
Lacerta viridis guentherpetersi Rykena, Nettmann & Mayer 2001
Lacerta viridis infrapunctata Schmidtler 1986
Lacerta viridis meridionalis Cyrén 1933
Lacerta viridis paphlagonica Schmidtler 1986
U ovoj knjižici slijedimo recentne trendove prema kojima su L. viridis i L. bilineata zasebne vrste. Odvajanje istih poduprto je genetičkim analizama, no kako bi se dobio dodatni uvid u problematiku potreba su daljnja istraživanja.


Opis vrste
Obični zelembać elegantan je gušter, relativno kratke glave i dugačkog repa, dužine tijela do 13 cm. Rep može biti i do dva puta dulji od duljine tijela te jedinka zajedno s repom može biti duga i do 40 cm. Mužjaci su uglavnom zelene boje dok je boja ženki vrlo varijabilna. Ženke su uglavnom vitkije od mužjaka, a mogu biti zelene, zelenosmeđe te smeđe, s prisutnim ili odsutnim prugama na leđnoj strani tijela. Trbušna je strana tijela žućkasta i gotovo uvijek nedostaju crne točkice. Donja strana glave, vrat te dio ljuski, plavo su obojani kod mužjaka i pojedinih ženki. Mladunci su uglavnom bež boje, sa ili bez nekoliko svijetlih točaka na bokovima. Na leđnoj strani mogu imati dvije ili četiri bijele pruge.


Rasprostranjenost vrste
Ova vrsta rasprostranjena je u središnjoj i istočnoj Europi, uključujući sjeveroistočnu Italiju, istočnu Njemačku, Češku, Slovačku, Mađarsku, Austriju, Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju, Grčku, Tursku, Rumunjsku, Moldaviju i Ukrajinu. U Poljskoj je vrsta izumrla. Unesena je i u saveznu državu Kanzas u SAD-u. U Hrvatskoj vrstu susrećemo na području Gorskog Kotara, Like te kontinentalne Hrvatske. Nedostaje iz Istre i Cresa gdje ga zamjenjuje zapadni zelembać (L. bilineata) te Dalmacije i ostalih jadranskih otoka gdje ga zamjenjuje veliki zelembać (L. trilineata).


Biologija vrste
Obični zelembać nastanjuje grmovita staništa poput šumskih rubova i rubova polja, otvorene šuma i šumarke, živice te zaraštena polja, oranice i voćnjake. Nastanjuje i pjeskovita područja poput Đurđevačkih pijeskova. Vrlo se dobro penje po grmlju i drveću te većinu vremena provodi zaklonjen u vegetaciji na kojoj se i sunča te lovi plijen. Hrani se raznim beskralješnjacima no ponekad jede i voće te jaja manjih ptica. U slučaju opasnosti povlači se dublje u grmlje ili čak rupe sisavaca. Sunča se na rubu grmlja rano ujutro ili tijekom zalaska sunca te sumraka. Prisutan je od razine mora pa sve do 2200 metara nadmorske visine. Obični zelembać može ponegdje biti vrlo česta vrsta te populacije mogu doseći gustoću od 200 jedinki po hektaru. Ženka polaže 6-23 jaja iz kojih nakon 7-15 tjedana izađu mladunci. Mladi obični zelembaći dugi su 3-4 cm, a spolno zreli postaju tek u drugoj godini života.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)


Slične vrste
Na području Hrvatske nalazimo još dvije izrazito slične vrste, Lacerta trilineata i Lacerta bilineata. Sve tri vrste žive na geografski odvojenim područjima no rasprostranjenost običnog zelembaća poklapa se sa zapadnim zelembaćem na području Istre te s velikim zelembaćem na području Like i sjeverne Dalmacije. Odrasle jedinke vrlo je teško, ponekad i nemoguće međusobno razlikovati, budući da je vanjska morfologija vrsta vrlo varijabilna. Običnog i zapadnog zelembaća trenutno je nemoguće razlikovati samo temeljem vanjske morfologije dok se mladunci običnog/zapadnog i velikog zelembaća razlikuju po broju pruga na leđnoj strani mladunaca. Pruge kod običnog/zapadnog zelembaća uglavnom izostaju ili su prisutne tek dvije ili četiri pruge dok su kod velikog zelembaća prisutne tri ili pet pruga. Osim toga, obični i zapadni zelembaći manji su (do 13 cm) i nježnije tjelesne građe, dok je veliki zelembać mnogo veći (do 16 cm) i robusniji.

 

Jeste li znali?
• Obični zelembać najčešća je vrsta zelembaća u Hrvatskoj. Iako je široko rasprostranjen, u nekim dijelovima kontinentalne Hrvatske rijetko se susreće, budući da veći dio svog života provodi sakriven u grmlju. Pri najmanjem nagovještaju opasnosti bježi i sakriva se. U većini slučajeva čuje se zvuk povlačenja i skrivanja no samu jedinku teško se opaža, čemu doprinosi i zelena obojanost tijela.
• Obični zelembać ima izuzetno jake čeljusti i ugriz. Znani su slučajevi u kojima je bjelouška progutala živog zelembaća, a on je onda čeljustima progrizao kožu i probavni sustav te izašao. U narodu su zbog toga kružile priče da zmije rađaju guštere.

 

Autor teksta: dr. sc. Toni Koren

 

Izvori:

Jelka Crnobrnja Isailovic, Milan Vogrin, Claudia Corti, Valentin Pérez Mellado, Paulo Sá-Sousa, Marc Cheylan, Juan Pleguezuelos, Hans Konrad Nettmann, Bogoljub Sterijovski, Petros Lymberakis, Richard Podloucky, Dan Cogalniceanu, Aziz Avci. 2009. Lacerta viridis. The IUCN Red List of Threatened Species 2009: e.T61530A12507156. http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2009.RLTS.T61530A12507156.en. Downloaded on 15 December 2016.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 

Podvrste
Lacerta bilineata bilineata Daudin, 1802
Lacerta bilineata chloronota Rafinesque-Schmaltz, 1810
Lacerta bilineata chlorosecunda Taddei 1950
Lacerta bilineata fejervaryi Vasvary 1926
Lacerta bilineata indet (Elbing 2001)
U ovoj knjižici slijedimo recentne trendove prema kojima su L. viridis i L. bilineata zasebne vrste. Odvajanje istih kao zasebnih vrsta poduprto je genetičkim analizama, no kako bi se dobio dodatni uvid u problematiku potrebna su daljnja istraživanja.


Opis vrste
Zapadni zelembać elegantan je gušter, relativno kratke glave i dugačkog repa, dužine tijela do 13 cm. Mužjaci su uglavnom zelene boje dok je boja ženki vrlo varijabilna i mogu biti zelene i smeđe, s prisutnim ili odsutnim prugama na leđnoj strani tijela. Trbušna je strana tijela žućkasta, a na vratu su uglavnom prisutne crne točkice. Vrat je plavo obojan kod mužjaka i pojedinih ženki. Mladunci su uglavnom bež boje, sa ili bez nekoliko svijetlih točaka na bokovima. Na leđnoj strani mogu imati dvije ili četiri bijele pruge. Parenje zapadnog zelembaća započinje u svibnju, a nakon parenja ženka polaže između 6 i 23 jaja u pijesak, rastresitu zemlju ili vegetaciju. Mladunci iz jaja izlaze u kolovozu, nakon 7 do 15 tjedana inkubacije. Spolnu zrelost dosežu tek u drugoj godini života.


Rasprostranjenost vrste
Zapadni zelembać nastanjuje veći dio zapadne Europe, veći dio Italije, Francuske, sjeverne Španjolske, Monako, jugozapadnu i južnu Švicarsku, južnu Austriju, dijelove južne Njemačke, te primorskog dijela Slovenije i Hrvatske. Unesen je u Veliku Britaniju i SAD. U Hrvatskoj je vrsta prisutna u Istri te na otoku Cresu.


Biologija vrste
Zapadni zelembać nastanjuje slična staništa kao i obični zelembać. Preferira osunčane travnjake s rijetkim drvećem, živice, šipražje i šumske rubove. Nastanjuje i antropogena staništa poput vinograda i voćnjaka. Baš poput običnog zelembaća dobar je penjač te se često penje po drveću i grmlju. Prisutan je od razine mora pa sve do 2200 metara nadmorske visine. Analiza prehrane ove vrste u središnjoj Italiji pokazala je da se hrani pretežito beskralješnjacima, ponajviše kornjašima poput pipa, brašnara i trčaka. Osim beskralješnjacima, u manjoj se mjeri hrani i jednakonožnim račićima (Isopoda), drugim gušterima, pa čak i pripadnicima vlastite vrste. Vrhunac aktivnosti im je u svibnju, a sezona razmnožavanja je između lipnja i kolovoza. Ženka polaže 6-23 jaja iz kojih nakon 7-15 tjedana izađu mladunci. Mladi obični zelembaći dugi su 3-4 cm, a spolno zreli postaju tek u drugoj godini života.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)


Slične vrste
Na području Hrvatske nalazimo još dvije izrazito slične vrste, Lacerta trilineata i Lacerta viridis. Sve tri vrste imaju razdvojena područja rasprostranjenja no rasprostranjenost zapadnog zelembaća poklapa se s običnim zelembaćem na području Istre. Ove dvije vrste nemoguće je razlikovati isključivo temeljem morfologije. Postoje indikacije da se vrste razlikuju prema obojanosti vrata mladunaca, koja je kod zapadnog zelembaća žućkasta, a kod običnog bijela. No potrebna su daljnja istraživanja koja bi obuhvaćala populacije iz različitih dijelova areala kako bi se ova osobina potvrdila.


Jeste li znali?
• I obični i zapadni zelembać u prošlosti su se koristili u trgovini kućnim ljubimcima.
• Ovu su vrstu u više navrata pokušali unijeti na područje Velike Britanije. Nakon konačne uspješne reintrodukcije, vrsta je postala invazivnom i počela se širiti državom.
• Latinsko ime ove vrste bilineata označava prisutnost dvije bijele uzdužne pruge na leđnoj strani pojedinih mladih jedinki.

 

Autor teksta: dr. sc. Toni Koren

Izvori:

Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

Tvrtković, Lazar, Tome, Grbac 1998. The western green lizard Lacerta(viridis) bilineata Daudin 1804, (Sauria: Lacertidae) in Slovenia and Croatia; Natura Croatica vol.7, no 4; 363-369, Zagreb

 

Podvrste
Lacerta trilineata trilineata Bedriaga, 1886
Lacerta trilineata cariensis Peters, 1964
Lacerta trilineata citrovittata Werner, 1935
Lacerta trilineata diplochondrodes Wettstein, 1952
Lacerta trilineata dobrogica Fuhn & Mertens, 1959
Lacerta trilineata galatiensis Peters, 1964
Lacerta trilineata hansschweizeri Müller, 1935
Lacerta trilineata major Boulenger, 1887
Lacerta trilineata polylepidota Wettstein, 1952

Genetička raznovrsnost velikog zelembaća još uvijek nije u potpunosti istražena. Primjerice, na području Grčke postoji mogućnost da će u bližoj budućnosti neke od populacija velikog zelembaća biti odvojene kao samostalne vrste budući da su genetska istraživanja ukazala na velike razlike u tim populacijama.

 

Opis vrste

Veliki zelembać izrazito je krupna i velika vrsta guštera te najveći zelembać u Europi. Dužina tijela ponekad iznosi i do 16 centimetara, a rep može biti i dva puta duži od duljine tijela. Odrasle su jedinke zelene, rjeđe žućkaste i smećkaste, a mužjaci u sezoni parenja imaju žućkasti vrat. Juvenilne jedinke vrlo se lako prepoznaju po smeđem obojenju i prisutnosti tri do pet uzdužnih bijelih pruga na leđnoj strani tijela.


Rasprostranjenost vrste
Ova vrsta rasprostranjena je na obalnom području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije, Makedonije, Bugarske, Rumunjske, Grčke te zapadne i središnje Turske. Na području Hrvatske susrećemo ju u krškom obalnom području te na većem broju jadranskih otoka poput Krka, Korčule, Paga i Lokruma.

 

Biologija vrste
Veliki zelembać nastanjuje različita, pretežito topla i suha staništa koja se nalaze pod utjecajem sredozemne klime. Čest je na grmovitim područjima krških pašnjaka, rubova makije i gariga, napuštenim poljoprivrednim zemljištima i maslinicima. Nalazimo ga od razine mora pa sve do 1500 metara nadmorske visine. Vrlo je brza i agilna vrsta, često se penje i na drveće gdje se sunča na granama. Hrani se raznim beskralješnjacima poput paukova, stonoga i raznih kukaca. U slučaju opasnosti, veliki zelembać može otpustiti rep (autotomija). Ženke polažu između 6 i 20 jaja iz kojih mladunci izlaze nakon 11-14 tjedana. Tek izlegnuti mladunci dugi su između 3,5 do 5 centimetara.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)


Slične vrste
Na području Hrvatske nalazimo još dvije izrazito slične vrste, Lacerta viridis i Lacerta bilineata. Sve tri vrste imaju razdvojena područja rasprostranjenja no između običnog i velikog zelembaća dolazi do preklapanja na području Dalmacije. Odrasle jedinke vrlo je teško, ponekad i nemoguće međusobno razlikovati budući da je vanjska morfologija obje vrste vrlo varijabilna. Najlakše ih je razlikovati po obojenju mladunaca. Mladunci velikog zelembaća na leđnoj strani tijela imaju tri ili pet uzdužnih bijelih pruga, koje kod običnog zelembaća uglavnom izostaju ili su prisutne tek dvije ili četiri pruge. Osim toga, obični je zelembać manji (do 13 cm) i nježnije tjelesne građe, dok je veliki zelembać mnogo veći (do 16 cm) i robusniji.

 

Jeste li znali?
• Veliki zelembać izuzetno je veliki gušter skrovitog ponašanja. U susretu s ljudima odmah bježi u obližnji zaklon. Puno se češće susreću mlade ili juvenilne jedinke koje je zahvaljujući bijelim prugama mnogo lakše opaziti.
• Često ga se može vidjeti kako se na grmlju ili gromačama, vrlo čestu u kupinama, sunča i odmara, trnovima i živicom zaštićen od potencijalnih predatora.
• Latinsko ime ove vrste trilineata označava prisutnost tri bijele uzdužne pruge na leđnoj strani mladih jedinki.

 

Autor teksta: dr. sc. Toni Koren

 

Izvori:

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 otroglava

 

Podvrste
Nisu poznate podvrste za ovu vrstu.

Opis vrste
Oštroglava gušterica manji je gušter veličine do 20 centimetara (dužine tijela od vrha njuške do kraja repa). Vrsta je prepoznatljiva po spljoštenom tijelu (odozgo prema dolje), tankom repom te ravnoj i zašiljenoj glavi. Leđa su tamno obojena, olovno plavo, smeđe sivo ili crno smeđe, sa svijetlim točkama. Na višim područjima i nekim otocima poznate su izrazito tamno pa čal i potpuno crno obojene jedinke. Trbuh, glava i vrat su plavi, a boja je intenzivinija u mužjaka, posebice za vrijeme parenja. Rep je također plave boje s isprekidanim nizom tankih, crnih prstenova. Mlade su jedinke sličnog obojenja kao i odrasle, ali je rep nešto intenzivnije obojen.


Rasprostranjenost vrste
Oštroglava je gušterica endem je sjevernog Balkana, rasprostranjena na malom području. Nalazimo ju na južnom dijelu Dalmacije (sjeverna točka rasprostranjenosti je Šibenik), na južnodalmatinskim otocima, na području južne Bosne i Hercegovine sve do Crne Gore, a moguće i do krajnjeg sjevera Albanije. Umjetno unesena populacija nalazi se i u selu Osor na Cresu.


Biologija vrste
Ova je gušterica zastupljena na područjima od razine mora do 1 500 mnm. Naseljava kamenita područja, s malo vegetacije, a može ju se pronći čak i na okomitim stijenama uz obalu mora. Zabilježena je i u gradovima pa ju se može vidjeti kako se penje po zidovima ili građevinama. Spljošteno tijelo joj omogućava zavlačenje među kamenje ili pukotine stijena ukoliko se osjeća ugroženom. I ženka i mužjak brane svoj teritorij, a mužjaci su izrazito agresivni tijekom sezone parenja (od ožujka do travnja). Ženke polažu leglo od dva do četiri jaja iz kojih izlaze mladi nakon 6 do 7 tjedana inkubacije. Mlade jedinke postaju spolno zrele nakon drugog proljeća. Hrane se kukcima, paucima i drugim člankonošcima.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća svojta, LC


Slične vrste
Na području rasprostranjenja oštroglave gušterice nema slične vrste. Isto tako, zbog specifične plave obojenosti, i šarenog repa, ova se gušterica jasno razaznaje od drugih, potencijalno sličnih vrsta.


Jeste li znali?
Vrijeme hibernacije ove vrste kraće je nego u drugih guštera. Ono traje od prosinca do veljače, a na planinskim dijelovima njene rasprostrajenosti ju se ponekad može vidjeti dok još ima snijega na tlu.
Najbolji je penjač od drugih vrsta malih gušterica, penje se najspretnije i najviše.
Ukoliko se nađe u susret s predatorom, jako maše repom. Smatra se kako joj ovaj način ponašanja uz jarko obojen rep, pomaže kako bi se spasila od toga da završi kao plijen. Gušterica će radje riskirati svoj rep kako bi izvukla „živu glavu" iz ovakvih susreta.
Mjesto na kojem je ova gušterica opažena i opisana kao vrsta je Dalmacija, regija u Hrvatskoj čije ime ova gušterica nosi i u svom službenom nazivu – Dalmatolacerta što bi doslovno prevedeno značilo „dalmatinska gušterica".
Ova vrsta obitava prirodno na južnodalmatinskim otocima no prisutna je i na otoku Cresu. Jedinke su unešene na to područje i smatra se da se tamo utemeljila mala, stabilna poulacija ove vrste.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 168 – 169
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 200 – 201
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 153
Šunje E., Bird D., Jelić D. (2014): Distribution and conservation of Dalmatolacerta oxycephala (Duméril & Bibron, 1839) in Croatia and Bosnia and Herzegovina. Hyla Vol. 2014., No. 2, str. 20 – 33
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://zasticenevrste.azo.hr/

podarcis

 

Podvrste
Podarcis muralis muralis (Laurenti 1768)
Podarcis muralis nigriventris Bonaparte 1838
Podarcis muralis albanica (Bolkay 1919)
Podarcis muralis brogniardii (Daudin 1802)
Podarcis muralis colosii (Taddei 1949)
Podarcis muralis maculiventris (Werner 1891)
Podarcis muralis breviceps (Boulenger 1905)
Podarcis muralis sammichelii Lanza 1976
Podarcis muralis tinettoi (Taddei 1949)

 

Opis vrste
Zidna gušterica veoma je varijabilnog vanjskog izgleda, a veličina tijela je od 20 do 25 centimetara. Jedinke ove vrste obično su smeđe ili sivo obojene (s primjesom zelene boje), s jasno izraženim crnim i bijelim prugama duž repa. Leđni uzorak vrlo je varijabilan i razlikuje se među jedinkama istih i različitih populacija i može biti razvijen kao mreža crnih točaka, ali može i u potpunosti izostajati. Na leđima se često nalazi i tamna središnja linija i dvije paralelne linije na trupu (moguće je prisustvo dodatnih tamnih linija, no one su u tom slučaju slabije razvijene od glavne, središnje linije). Trup je tamno obojen sa svijetlim linijama. Ženke obično nemaju kontrastno izražen leđni uzorak, a središnja linija slabije je vidljiva. Trbušna strana može biti bijela, žućkasta ili smećkasta, a u mužjaka je moguća pojava crvenkaste ili narančaste boje (često popraćena crvenkastosmeđim ili crnim točkicama na vratu koje se protežu duž trupa) i plavo obojenih vanjskih trbušnih ljusaka. Mlade jedinke nalikuju ženkama, ali im je rep svijetlosivo obojen.

 

Rasprostranjenost vrste
Naseljava veći dio Europe. Granice njenog rasprostranjenja čine jug Belgije i Nizozemske, dolina rijeke Rajne, južna i istočna Austrija, jug Češke i Slovačke te Rumunjska na istočnom dijelu rasprostranjenja. Južnu granicu rasprostranjenja čini sjeverozapadni dio Turske, zatim Grčka i Italija sve do sjevera Španjolske za zapadu. Prisutna je i na atlantskim otocima Francuske i Španjolske dok na većini otoka Egejskog mora nije prisutna. U Republici Hrvatskoj, zidna gušterica zastupljena je u kontinentalnom i gorskom dijelu, na višim dijelovima planina obalnog pojasa te obalnog područja Istre i Kvarnera i na otoku Cresu.
Biologija vrste/Biology
Zidna gušterica obitava na širokom spektru stanšta, od nizina do brdovitih područja. Moguće ih je pronaći na područjima do 2 500 metara nadmorske visine. Najviše joj odgovaraju suha i sunčana staništa kao što su suhozidi, suhe livade, ruševine i slično, dok ju je na južnom dijelu rasprostranjenosti moguće pronaći i na vlažnim i sjenovitim područjima, npr. listopadne šume. Često ju pronalazimo i u urbanim područjima. Hrani se kukcima, paucima, ali i gusjenicama. Pari se tijekom proljeća, a ženke tijekom svibnja ili lipnja polažu leglo od dva do 12 jaja, u rupu u zemlji ili pod kamenjem. Mužjaci pokazuju agresivno ponašanje tijekom parenja i brane svoj teritorij od drugih mužjaka. Ženke imaju obično dva do tri legla godišnje, no u planinskim područjima češće polažu samo jedno leglo dok u toplijim nizinskim dijelovima polažu čak i do šest legla godišnje. Mladi se izliježu nakon inkubacije koja traje od dva do tri mjeseca.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC

 

Slične vrste
Iberolacerta horvathi; Dalmatolacerta mosorensis; Zootoca vivipara, Podarcis siculus.


Zanimljivosti o vrsti
Zidna gušterica strana je vrsta na području Ujedinjenog Kraljevstva, Kanade i SAD-a. Na otoku Vancouver u Kanadi introducirane su 70-ih godina prošlog stoljeća kada je desetak jedinki pušteno iz malog privatnog zoološkog vrta u divljinu.
Smatra se da su ove gušterice došle u Ujedinjeno Kraljestvo prije otprilike 100 godina i da su neke od populacija namjerno introducirane (danas je introdukcija ove vrste zabranjena zakonom). Druga je mogućnost da su to jedinke koje su pobjegle ili su puštene iz uzgoja, s obzirom da u Ujedinjenom Kraljevstvu postoji tradicija držanja ovih životinja kao kućnih ljubimaca.
U SAD-u ova je vrsta introducirana u grad Cincinnati, Ohio, 1950-ih godina, ali zabilježena je na još nekoliko lokacija u ovoj saveznoj državi. Smatra se da je deset jedinki uneseno s područja jezera Garda u Italiji tijekom rujna 1951. ili 1952. godine. Jedinke su puštene u dvorište obiteljske kuće stanovnika Cincinnatija nakon povratka iz Italije. Danas se smatra domaćom (nativnom) vrstom i zaštićena je zakonom, ali njena namjerna introdukcija strogo je zabranjena.
Njihovi im dugi prsti i nokti omogućavaju kretanje po vertikaloj površini, često zidovima, po čemu su i dobili ime „zidna gušterica" (znanstveno ime vrste muralis potječe od latinske riječi murus, na hrvatskom – zid).

 

Izvori
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str 160 – 163
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str 145 – 147
Wolfgang Böhme, Valentin Pérez-Mellado, Marc Cheylan, Hans Konrad Nettmann, László Krecsák, Bogoljub Sterijovski, Benedikt Schmidt, Petros Lymberakis, Richard Podloucky, Roberto Sindaco, Aziz Avci. 2009. Podarcis muralis. The IUCN Red List of Threatened Species 2009: e.T61550A12514105.
http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2009.RLTS.T61550A12514105.en
http://eol.org/pages/791008/details
http://www.lacerta.de/AS/Artikel.php?Article=85
http://www.ox.ac.uk/news/science-blog/lizards-quickly-adapt-chilly-english-climate-1#
http://www.sauria.org.uk/cap_breed/animals/muralis.htm

 horvati

 

Podvrste
Nisu poznate podvrste za ovu vrstu.

 

Opis vrste
Velebitska gušterica može narasti do 18 centimetara (dužine tijela od vrha njuške do kraja repa). Ženke su u prosjeku nešto veće od mužjaka. Tijelo je plosnato, sa spljoštenom glavom kratke njuške, a rep je vrlo dug, čak i dva puta duži od dužine tijela. Leđna je strana tijela smeđe, sivo do tamno sivo obojena s tamnim mrljama koje ponekad formiraju tamnu liniju koja prolazi duž leđa prateći liniju kralješnice. Bokovi su tamnije obojeni, smeđe su boje i ponekad su prisutne i tamne mrlje i točke. Vrat i trbuh uglavnom su bijele boje bez točaka, a trbuh još može biti i žućkast ili svijetlozelen. Mlade su jedinke obojene kao i odrasle, osim repa koji je u mladih jedinki zelenkasto obojen.


Rasprostranjenost vrste
Velebitska je gušterica rasprostranjena u uskom pojasu od istočnih Alpa do sjevernih Dinarida te je tako prisutna u sljedećim državama: Italija, Slovenija, Njemačka, Austrija i Hrvatska. U Hrvatskoj se nalazi na području Učke, Gorskog kotara, Velebita, Plitvičkih jezera, Dinare te Kleka.


Biologija vrste
Planinska je vrsta, prisutna u rasponu od 200 do 2000 metara nadmorske visine, no puno je rijeđa na nižim visinama. Odabire vlažna, kamenita staništa bez puno vegetacije. Petrofilna je vrsta, što znači da ima sklonost ka strmim, golim stijenama. Brza je i okretna, a hrani se kukcima, lažipaucima i paucima. Ženke polažu ljeti leglo od dva do pet jaja, a inkubacija traje oko pet do šest tjedana. Odrasle jedinke postižu spolnu zrelost za dvije godine. Hibernacija u ovih gušterica počinje relativno kasno, sredinom listopada, a traje do sredine travnja.


Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena svojta, NT
Europska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena svojta, NT
Nacionalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena svojta, NT

 

Slične vrste
Zidna gušterica, Podarcis muralis, vrlo je slična velebitskoj gušterici po vanjskom izgledu. Razlika je u tome što zidna gušterica ima istočkan vrat, a velebitska gušterica nema. Mužjaci zidne gušterice znaju imati crvenksto obojen trbuh, a mužjaci velebitske gušterice ne. Postoji i jedna, puno teže uočljiva razlika, a to je u ljuskama na glavi gušterice. Ukoliko se određene ljuske (rostralna i frontonasalna) na glavi gušterice dodiruju, radi se o velebitskoj gušterici jer se one u zidne gušterice ne dodiruju.

 

Jeste li znali?
Ova vrsta živi u izoliranim populacijama pa svako ugrožavanje istih prijeti opstanku vrste.
Mjesto na kojem je ova gušterica po prvi puta opisana kao vrsta je Jasenak, mjesto u Hrvatskoj blizu Ogulina.
Velebitska gušterica dobar je lovac. Često zna poskočiti u zrak kako bi ulovila svoj plijen. Vrlo je dobar penjač, a tijelo joj je spljošteno kako bi se mogla zavlačiti u pukotine u kamenu.
Velebitska je gušterica, Iberolacerta horvathi, dobila ime po poznatom mađarskom entomologu, predstojniku Zoologijskog zavoda na Prirodoslovnom muzjeu u Budimpešti, Gézi Horváthu (1847. – 1937.).

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 167
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 153 – 154
Korsos, Z. (2002): Uvodna riječ u: International Society for the History and Bibliography of Herpetology, 3 (2): str. 4
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 154
Vogrin M., Böhme W., Crochet P. A., Nettmann H. K., Sindaco R., Romano A. 2009. Iberolacerta horvathi. The IUCN Red List of Threatened Species 2009: e.T61515A12498717. http://dx.doi.org/10.2305/IUCN.UK.2009.RLTS.T61515A12498717.en
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://reptile-database.reptarium.cz/ 

 

Podvrste
Algyroides nigropunctatus kephallithacius Keymar, 1986
Algyroides nigropunctatus nigropunctatus (Duméril & Bibron, 1839)

 

Opis vrste
Mrki ljuskavi gušter srednje je velika vrsta, a dužina tijela od vrha njuške do kloake u prosjeku iznosi sedam centimetara. Rep zna biti i dvostruko duži od tijela, što ukupnu dužinu tijela može dovesti do 21 centimetar. Tek izlegnuti gušteri dugački su oko 2,5 centimetara. Ime mrki dobio je prema obojenju leđa koja su tamnosiva do crvenkasto smeđa, često s razbacanim crnim mrljama a ime ljuskavi zahvaljujući izrazito grebenastim ljuskama. Ljuske na leđima mnogo su veće od bočnih ljusaka. Kod ove vrste izrađen je spolni dimorfizam prilikom čega je vrat mužjaka karakteristične tamno plave boje a trbuh žarko narančasti trbuh. To se obojenje ponekad proširi i na okolne ljuske. Ženke su mnogo neuglednije obojene s bijelim ili žućkastim trbuhom.

 

Rasprostranjenost vrste
Ova vrsta endem je Balkanskog poluotoka. Rasprostranjena je od sjeveroistočne Italije i Slovenije, preko obale Jadranskog mora u Hrvatskoj, Crnoj Gori i Albaniji pa sve do sjeverozapadne Grčke i nekih jonskih otoka. Kod nas živi na čitavoj obali, od Istre do Dubrovnika, te na većim otocima poput Krka i Cresa, a granica prodiranja u unutrašnjosti je rijeka Zrmanja.

 

Biologija vrste
Mrki ljuskavi gušter petrofilna je vrsta koju uglavnom možemo sresti na stijenama, suhozidima ili čak zidovima starih kuća a nastanjuje. Voli termofilna, sjenovita ili djelomično sjenovita staništa od obale mora pa do 1200 metara nadmorske visine u južnijem dijelu rasprostranjenja. Aktivan je danju i tad lovi plijen poput kukaca, paukova i ostalih člankonošca, ali jede i male gujavice. Parenje se odvija u travnju i svibnju poslije čega ženke liježu nekoliko legala od dva do tri jajeta iz kojih se nakon pet do sedam tjedana izlegnu mladi.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste

Teško ga se može zamijeniti s ostalim primorskim gušterima zbog izuzetno grebenastih ljusaka, plavog vrata te crvenog trbuha kod mužjaka.

 

Jeste li znali?
• Mrki ljuskavi gušter često nastanjuje okomite stijene i klifove. Vrlo je plaha vrsta i na najmanji znak opasnosti brzo će se povući u neku pukotinu ili drugo skrovište.
• Ženke ove vrste odjednom polažu samo dva ili četiri jaja, no pretpostavlja se da jaja mogu proizvesti i u rano proljeće i na početku jeseni.
• Prilikom parenja mužjaci ženku ugrizu za vrat i ne puštaju je dugo vremena. Ovakvo ponašanje uobičajeno je za rod Algyroides.

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A. (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart.

agilis

 

Podvrste
Lacerta agilis agilis Linnaeus, 1758
Lacerta agilis argus (Laurenti, 1768)
Lacerta agilis boemica Suchow, 1929
Lacerta agilis bosnica Schreiber, 1912
Lacerta agilis brevicaudata Peters, 1958
Lacerta agilis chersonensis Andrzejowski, 1832
Lacerta agilis exigua Eichwald, 1831
Lacerta agilis grusinica Peters, 1960
Lacerta agilis iorensis Peters & Muskhelischwili, 1968
Lacerta agilis tauridica Suchov, 1926

 

Opis vrste
Livadna gušterica ima zdepasto tijelo veličine od 20 do 28 centimetara. Obojenje je, generalno, u ovih gušterica vrlo varijabilno. Gornja strana tijela smeđe je do sivkastosmeđe boje s tri (često isprekidane) svijetle uzdužne linije. Te tri linije omeđuju područje leđnih ljuski, vidljivo užih od ostalih ljusaka, a između njih se izmjenjuju tamne (crne i smeđe) mrlje koje u ponekih podvrsta mogu izostajati. Bedra su istočkana bijelim i crnim mrljama. Bočna strana tijela ima jasno razvijen red bijelih točaka koje omeđuju tamne mrlje. Trbušna strana ženki mliječno je bijela ili žućkasta bez točaka ili s tamnim točkama samo na dijelu trbuha uz bokove, dok je u mužjaka trbuh istočkan i obojen je zelenom bojom koja prelazi na bokove. Rijetko, i trbušna strana i vrat nekih ženki može biti žućkasto ili zelenkasto obojen, ali u tom slučaju, intenzitet boje je slabiji nego u mužjaka. Tijekom parenja, trbuh, bokovi, vrat i glava mužjaka postanu intenzivno zeleno obojeni. Mlade su jedinke sivkaste ili smeđe s jasno izraženim bočnim oznakama i tri svijetle leđne linije, ali smanjenog kontrasta nego što je to u odraslih jedinki.

 

Rasprostranjenost vrste
Livadna gušterica naseljava veći dio Europe. Prisutna je od juga Skandinavije i Engleske, preko zapada Francuske, sjevera Grčke i središnje Azije do Mongolije i jugozapada Rusije. U Hrvatskoj ova vrsta zauzima kontinentalno područje dok na obalnom dijelu dolazi isključivo na planiniama u zaleđu.

 

Biologija vrste
Ova vrsta može obitavati na različitim tipovima staništa no većinom su to poluotvorena ili otvorena, suha područja kao što su livade, planinski travnjaci, rubovi šuma, ali i vrtovi, vinogradi i kamenolomi do 2 200 mnm. U Engleskoj većinom žive uz morske obale na pješčanim nanosima. Dnevna je vrsta koja voli osunčana mjesta. Parenje se odvija u proljeće i uobičajeno je da se jedna ženka pari s nekoliko mužjaka. Ženke tijekom ljeta polažu 5 do 15 jaja u jednom ili dva legla godišnje. Mladi se izliježu iz jaja nakon 7 do 10 tjedana duge inkubacije. Tijekom parenja česte su i borbe mužjaka. Nakon parenja, mužjaci čuvaju ženke iako je uobičajeno da oba spola imaju vise partnera tijekom jedne sezone razmnožavnja. Livadne gušterice pretežno se hrane kukcima i paucima te stonogama i gujavicama, dok se njima hrane najvećim dijelom ptice, ali i zmije i sisavci.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC

 

Slične vrste
Obični zelembać (Lacerta viridis) – nedostaje karakterističan, smeđi leđni uzorak i bočne oznake; odrasle jedinke veće su od jedinki livadne gušterice (oko 40 centimetara s repom).
Živorodna gušterica (Zootoca vivipara) – livadna gušterica je veće i robusnije glave i tijela te ima na središnjem dijelu leđa uske ljuske, vidljivo tanje od ostalih leđnih ljusaka. Leđni uzorak se u ove dvije gušterice jasno mogu razlikovati. U živorodnih je gušterica centralna leđna linija tamno iscrtkana, a u livadnih je ona svijetla i popraćena tamnim oznakama.

 

Jeste li znali?
U ove je vrste uočen određen oblik brige roditelja za mlade. Ženke nakon polijeganja jaja se zadržavaju još neko vrijeme u njihovoj blizini.

Livadne gušterice love svoj plijen iz zasjede. Većinu svog vremena provode skrivene u grmlju ili nekom drugom skrovištu gdje čekaju pojavu plijena kojeg hvataju brzim pokretima tijela.

Zeleno obojenje u mužjaka varira i tijekom sezone parenja je najizraženije. Istraživanje je pokazalo da oni mužjaci koji imaju veće tijelo, imaju i veći dio tijela obojen zelenom bojom i da je to obojenje zasićenije. Ova pojava utječe na njihov reproduktivni uspjeh. Veći mužjaci češće izazivaju borbe s drugim mužjacima i pobjeđuju te tako osiguravaju parenje s reproduktivno aktivnim ženkama.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str 140 – 141
Jelić, D. (2010): First record of the erythronotus coloration morph in Lacerta agilis argus Laurenti, 1768 from Croatia. Nat. Croat. 19 (2), str 459 – 462
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str 138 – 139
Nemes, S. (2002): Foraging mode of the sand lizard, Lacerta agilis, at the beginning of its yearly activity period. Russian Journal of Herpetology. 9 (1), 57 – 62
Olsson, M. (1994): Nuptial coloration in the sand lizard, Lacerta agilis: an intra-sexually selected cue to fighting ability. Animal Behaviour, 48, str 607 – 613
Olsson, M. (1994): Why are sand lizard males (Lacerta agilis) not equally green? Behav Ecol Sociobiol. 35, str 169 – 173
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)
http://zasticenevrste.azo.hr/

 

 

Porodica: Anquidae

 sljepi

 

Podvrste

Nema poznatih podvrsta. U prošlosti smatran podvrstom A. f. fragillis, ali danas je cijeli taj kompleks razbijen na nekoliko vrsta. Ovo je izvrstan primjer toga da se široko rasprostranjena vrsta, nakon genetičkih i morfometrijskih analiza, pokazala kompleksom sestrinskih vrsta, koje su ponekad vrlo slične ali dovoljno odvojene da je opravdano razdvojiti ih.


Opis vrste
Sljepić je jedna od dvije vrste beznogih guštera koje žive na području Hrvatske. Može narasti do duljine od 50 centimetara, rijetko više, a najčešća ukupna duljina mu je između 30 i 50 centimetara. Ljuske su mu izrazito glatke i prekrivaju mu tijelo u redovima kojih može biti između 23 i 30. Rep je duži od tijela ali je jako krhak i slabo se regenerira nakon otpuštanja, pa je često i kraći od očekivane duljine. Glava mu je tipičnog gušterolikog oblika, tupe njuške, s očima koji imaju kapke. Gornja strana tijela najčešće je smeđa, crvenkasta, bakrenasta ili siva. Oba spola mogu imati smeđu liniju duž leđne strane, a stari mužjaci mogu imati svijetloplave mrlje na leđima. Trbušna strana crna je do plavo-siva, kod mužjaka čak i žućkasta. Mladunci su zlatni ili sjajno srebrni s crnom središnjom leđnom linijom te tamnim bokovima i trbuhom.
Od zmija ga se može razlikovati po postojanju očnih kapaka, repu koji je duži od polovice tijela, trbušnim ljuskama u više redova i prisutnosti bubnjića.

 

Rasprostranjenost vrste
U Europi dolazi od sjevernog dijela Pirenejskog poluotoka, preko srednje Europe, do Velike Britanije i Skandinavije na sjeveru, Njemačke i Češke na istoku te Bugarske na jugoistoku. Nije prisutan u Italiji, Albaniji i većem dijelu Grčke te od Slovačke i Rumujske na sjeveroistoku, gdje ga zamjenjuju druge vrste. Rasprostranjen je na cijelom kopnenom teritoriju Hrvatske, no nije prisutan na većini Jadranskih otoka.

 

Biologija vrste
Jedna je od najprilagodljivijih vrsta gmazova u Europi. Skloniji je vlažnim staništima s gustom vegetacijom poput livada, rubova šuma, vriština, a često ga se može naći i u vrtovima, parkovima, neobrađenim zemljištima, nasipima uz cestu i prugu, skrivajući se pod kamenjem ili komadima mrtvog drveta. Živi na nadmorskim visinama do otprilike 2000 metara. Slabo pokretan i pritajen, aktivan cijeli dan od zore, ali kloni se jakog sunca i češće je aktivan predvečer i poslije kiše. Povremeno se sunča izravno na otvorenome, ali više se voli zagrijavati ležeći ispod vegetacije ili ugrijanih stvari poput kamenja, starog željeza, madraca itd. Hrani se gujavicama, malim puževima, paucima, kukcima, a nekad i vrlo malim gmazovima. Hibernira između listopada i travnja, a razmnožava se odmah nakon zimskog sna. Mužjaci se međusobno natječu za ženke žestokom borbom. Ženke rađaju između osam i 20 živih mladih tri mjeseca nakon oplodnje, a mladunci su obavijeni prozirnom opnom. Sljepići dugo žive, u divljini znaju doživjeti i 30 godina, a jedna jedinka je u zatočeništvu doživila čak 54 godine.

 

Kategorizacija
Globalna kategorija ugroženosti: NE (Not Evaluated)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
U Grčkoj sličan vrsti Anguis cephalonnica, a mladunci slični vrsti Ophiomorus punctatissimus, no niti jedna od navedenih vrsta ne žive na području Hrvatske. U Hrvatskoj je najsličnji ivanjskom rovašu (Ablepharus kitaibelii), a iz daljine se može zamijeniti s mladuncima naše druge vrste beznogog guštera, blavorom (Pseupodus apodus), koji se od sljepića razlikuje po maskirnoj obojenosti.

 

Jeste li znali?
• Unatoč imenu, sljepić naravno nije slijep.
• Stariji mužjaci, pogotovo za vrijeme razmnožavanja, imaju žarke plave točkice na tijelu koje prolaznici koji ih susretnu rijetko pripisuju upravo sljepiću, već ga zbog obojanosti, ali naravno i cjelokupnom izgledu i načinu kretanja, zamijene za zmiju pri čemu ovi bezazleni gušteri nepotrebno nastradaju.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

blavor

 

Podvrste
Pseudopus apodus apodus (Pallas, 1775)
Pseudopus apodus thracius (Obst, 1978)


Opis vrste
Blavor je jedna od dvije vrste beznogih guštera koje žive na području Hrvatske. Odrasle jedinke mogu biti dugačke između 80 i 140 centimetara. Glomazan je i naizgled snažan, nema udove, ali ima slabo vidljiv ostatak stražnjih nogu. Zmijolikog je izgleda ali gušterolike glave sa špičastom njuškom i očima s kapcima. Ističe se uzdužnom udubljenom linijom na boku koja se prostire od kraja glave do početka repa. Rep je uglavnom 1,5 puta veći od tijela, ali može otpasti te tada se slabo regenerira i izraste tek kao batrljak. Koža liči na oklop zbog koštanih pločica kojima je pokrivena, te postaje glađa kako jedinka stari. Leđna strana je uglavnom žutosmeđa ili boje lješnjaka, a postaje tamnija starenjem, dok je glava blijedo smeđa i uglavnom ostaje takva tijekom života. Mladunci su sivkasti s nepravilnim prugama po tijelu koje nestaju nakon dvije do tri godine.
Od zmija ga se može razlikovati po postojanju očnih kapaka, repu koji je duži od polovice tijela, trbušnim ljuskama u više redova, prisutnosti bubnjića te već spomenutom bočnom udubljenju.

Rasprostranjenost vrste
U Europi mu je sjeverna granica rasprostranjenosti sjeverozapadna Hrvatska, točnije Limski zaljev u Istri, a dolazi na jugu Makedonije, u Albaniji i Grčkoj, južnoj i istočnoj Bugarskoj te se može naći na nekim otocima u Egejskom moru. Dolazi i u Turskoj te na Kavkazu i jugozapadnoj i središnjoj Aziji.

 

Biologija vrste
Živi na nadmorskim visinama do otprilike 2400 metara, prilično je čest i sklon je raznim vrstama staništa, od sunčanih i suhih do vlažnih s gustom vegetacijom. Može ga se naći na kamenitim površinama u zaklonu stijena, trulog drveća, unutar suhozida, pokraj cesta te na kultiviranim površinama blizu naselja i gradova. Aktivan je po danu i voli se sunčati, ali ponekad je aktivan i za vrijeme kiše, a nerijetko ga se može uočiti i u sumrak i zoru. Suočen s opasnošću rijetko grize ali undulatornim pokretima pokušava pobjeći iako se brzo umori. Često od šoka prilikom susreta s čovjekom ispušta sekrete kroz kloaku. Hrani se velikim beskralješnjacima, pogotovo puževima kojima zdrobi kućicu, gujavicama, kukcima (kornjaši i skakavci), ali i mladim sisavcima i gušterima te ptičjim jajima. Hibernira od listopada do ožujka nakon čega kreće razmnožavanje. Ženka liježe šest do 12 jaja s mekanom membranom u lipnju, a 40-ak dana poslije iz njih izlaze oko deset centimetara duge jedinke.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: NE (Not Evaluated)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Teško se može zamijeniti sa sljepićem, ali često iz daljine neuvježbanom oku liči na neku od naših vrsta zmija.

 

Jeste li znali?
• Englesko ime potječe od neobične pojave pri kojoj se rep tijekom autotomije ili otpuštanja smrska na nekoliko pravilnih dijelova, slično razbijanju stakla.
• U prirodi se blavora vrlo često može prepoznati i po zvuku. Preplašeni blavori bježe munjevitom brzinom, prilikom čega pomiču svu okolnu vegetaciju, što vrlo glasno šuška. Za razliku od blavora, zmije su uglavnom tiše prilikom bježanja i ne pomiču toliko vegetaciju.
• Blavor je vrlo korisna životinja. Prehrana mu se u velikoj mjeri sastoji od puževa – štetočina u vrtovima i nasadima.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2012): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

Porodica: Gekkonidae

 

Podvrste
Na području Europe nema poznatih podvrsta.


Opis vrste
Kućni macaklin maleni je gušter, veličine tijela do 13 cm. Osnovna je boja tijela svijetlo žuta, roza ili crvenkasta, a prekriven je s crveno-smeđim točkama i mrljama. Ljuske su malene i imaju izbočine, a koža je izuzetno tanka i prozirna. Zbog prozirnosti kože, pogotovo kod mladih jedinki, vidljivi su i unutrašnji organi. Trbušna je strana tijela bijela ili svijetlo krem boje. Prsti su opremljeni kandžicama i širokim opnama koji mu pomažu kod penjanja. Oči su velike i izražene. Kućni macaklin nema očne kapke, a zjenice su vertikalno eliptične.


Rasprostranjenost vrste
Ova vrsta široko je rasprostranjena širom Sredozemlja i zapadne Azije. U kontinentalnoj Europi susrećemo ju u Portugalu, južnoj i istočnoj Španjolskoj, južnoj Francuskoj, obalnom dijelu Italije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Albanije i Grčke. Vrsta je prisutna i na Balearima, Korzici, Sardiniji, Siciliji, Malti, Kreti i Cipru te velikom broju otoka Jadranskog i Egejskog mora.


Biologija vrste
Kućni macaklin nastanjuje različita prirodna i antropogena staništa. Nalazimo ga na stjenovitim područjima, slanim močvarama, klifovima, pećinama, kamenim zidovima i suhozidima, a čest je i u urbanim sredinama, zidovima zgrada, kao i njihovim unutrašnjostima. Na Jadranskim otocima susrećemo ga u različitim cisternama, šternama i vodenim tijelima. Takva staništa pružaju dovoljno vlage i zaklon preko proljetnih i ljetnih vrućina. To je nizinska vrsta koja povremeno naseljava visine do 1,100 metara. Kućni macaklin izuzetno je dobar penjač i može se penjati po svim površinama, uključujući i staklo. Aktivan je noću, kada se hrani raznim malim beskralješnjacima. Često lovi noćne beskralješnjake privučene umjetnim svjetlom. U slučaju opasnosti, glasa se cičanjem i laganim klikanjem. Ženke izliježu jedno do dva jaja, dva do tri puta godišnje.


Kategorizacija
Nije strogo zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: NE (Not Evaluated)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Na području Hrvatske nalazimo još jednu vrstu macaklina, zidnog macaklina, Tarentola mauritanica (Linnaeus, 1758). Zidni macaklin krupnije je građe tijela od kućnog macaklina, a glavna je razlika u donjoj strani prstiju. Kod kućnog macaklina, ispod svakog prsta nalaze se dva reda prijanjalki, dok je kod zidnog macaklina prisutan samo jedan red prijanjalki.

 

Jeste li znali?
• Jedinke kućnog macaklina koje naseljavaju antropogena staništa puno su svijetlije boje od jedinki koje nastanjuju prirodna staništa. U naseljima, zidnog macaklina nalazimo većinom na fasadama zgrada, koje su uglavnom bijele ili svijetle, te svjetlija boja tijela macaklinima omogućava teže opažanje od strane predatora. Isto vrijedi za populacije izvan naselja, koje se tamnijim tonovima lakše uklapaju u prirodni okoliš i teže ih je primjetiti.

Autor teksta: dr. sc. Toni Koren

 

Izvori:

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart.

Porodica: Scincidae

 

ablepharus

 

Podvrste
Ablepharus kitaibelii fitzingeri Mertens, 1952
Ablepharus kitaibelii stepaneki Fuhn, 1970
Ablepharus kitaibelii kitaibelii (Bibron et Bory de Saint-Vincent, 1833)
Ablepharus kitaibelii fabichi Stepanek, 1938

 

Opis vrste
Ivanjski rovaš malen je gušter čija ukupna duljina tijela (s repom) rijetko doseže 12 centimetara (samo tijelo dugo je od 2 do 5,5 centimetara). Ovaj gušter ima elegantno, izduženo, vitko i valjkasto tijelo pokriveno sitnim, sjajnim, zaobljenim ljuskama. Glava ivanjskog rovaša relativno je mala, noge su kratke, a rep je relativno debeo u korijenu. Tijelo je s leđne strane brončano smeđe do metalik maslinasto zelene boje bez uzorka ili s uzorkom kojeg tvore male, tamne i svijetle točkice. One formiraju linije koje se protežu duž leđa i repa. Sa svake se strane, od nosa, preko glave, duž boka pa do kraja repa, proteže tamna pruga koja je omeđena svijetlim linijama s donje i gornje strane. Trbušna je strana tijela zelenkasta ili plavkasto do sivobijelo obojena. Mlade su jedinke slična izgleda kao odrasle jedinke. Ukupna je duljina tijela od 3 do 3,5 cm i imaju karakteristično crveno obojen rep. Kod ove je vrste teško razlikovati mužjake od ženki prema morfološkim karakteristikama iako su ženke nešto veće.

 

Rasprostranjenost vrste
U Europi, ivanjski rovaš rasprostranjen je na području južne Slovačke, Mađarske, većeg dijela Srbije, južnog i istočnog dijela Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Albanije i Grčke uključujući i Egejske i Jonske otoke. U Bosni i Hercegovini, ivanjski rovaš zabilježen je samo jednom i to u blizini Tuzle. U Republici Hrvatskoj, ova je vrsta zabilježena na samo dva lokaliteta: grad Ilok i Park prirode Papuk.

 

Biologija vrste
Ivanjski rovaš vezan je uz suha, topla stepska ili šumostepska staništa, ali i uz termofilne submediteranske šume i gustiše hrasta medunca. Naseljava različita staništa na različitim podlogama (pijesak, les, vapnenac, bazalt, vulkansko kamenje i drugo), ali karakteristično je to da ta staništa moraju biti termofilna, otvorena ili poluotvorena s dovoljnim slojem listinca i trave u prizemnom sloju. Ova vrsta pari se u proljeće i nekoliko tjedana nakon oplodnje ženka polaže dva do četiri jajeta u zemlju, a mladi se izliježu nakon devet tjedana. Ivanjski rovaš hrani se manjim člankonošcima i kolutićavcima, a njime se hrane neke vrste ptica, sisavaca i drugih guštera.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: ugrožena vrsta, EN

 

Slične vrste
U Hrvatskoj ne postoje vrste slične ivanjskom rovašu. Jedina vrsta guštera koja ima još ovako „glatki" izgled je sljepić, ali za razliku od ivanjskog rovaša, sljepić nema noge. Od ostalih se smeđe obojenih gušterica vrlo lako razlikuje po tome što je jako malen i ima dosta izduženo i valjkasto tijelo s kratkim nogama i kratkim prstima.

 

Jeste li znali?
Ivanjski rovaš najmanji je gušter u Hrvatskoj.

Rovaši, kada se nađu u opasnosti, priljubljuju noge uz tijelo i kreću se poput zmije kako bi se zavukli u gustu vegetaciju i pobjegli predatoru. Vrlo su brzi i lako se sakriju u listincu.
Ime roda (Ablepharus) dolazi od latinske riječi ablepharia, medicinskog pojma koji označava nedostatak očnih kapaka. Ovo je ujedno i jedna od osnovnih značajki ovog roda, iako ova pojava nije tipična za guštere (prisutna je kod zmija).

Lokalitet na Papuku na kojem se nalazi ivanjski rovaš, izoliran je od drugih populacija ivanjskog rovaša. Najbliže poznate populacije udaljene su više od 130 kilometara i nalaze se u Mađarskoj (okolica jezera Balaton), u Iloku te Fruškoj Gori u Srbiji.

Maksimalna starost ivanjskog rovaša zabilježena je kod jedinki iz zatočeništva i iznosi 3,5 godine.

 

Autorica teksta: Senka Baškiera, mag. biol. exp.

 

Izvori:
Arnold E. N. (2002): A field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. HarperCollins Publishers, London, str. 186
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – HYLA, str. 130 – 132
Kolarić A. (2013): Morfološke značajke, spolni dimorfizam i reprodukcija ivanjskog rovaša (Ablepharus kitaibelii Bibron et Bory de Saint-Vincent, 1833) u Hrvatskoj. Diplomnski rad. Sveučilište u Zagrebu. Prirodoslovno-matematički fakultet, Biološki odsjek
Kwet A. (2009): New Holland European Reptile and Amphibian Guide. New Holland. Publishers Ltd., str. 194
Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama („Narodne novine", broj 144/2013)

 

Podred: Zmije/ Serpentes

Porodica: Colubridae

natrix

 

Podvrste
Natrix natrix algirus (fide Sochurek, 1979)
Natrix natrix astreptophora (Seoane, 1884)
Natrix natrix calabra (Vanni & Lanza, 1983)
Natrix natrix cetti (Gene, 1838)
Natrix natrix corsa (Hecht, 1930)
Natrix natrix cypriaca (Hecht, 1930)
Natrix natrix fusca (Cattaneo, 1990)
Natrix natrix gotlandica (Nilson & Andren, 1981)
Natrix natrix helvetica (Lacepede, 1789)
Natrix natrix lanzai (Kramer, 1970)
Natrix natrix natrix (Linnaeus, 1758)
Natrix natrix persa (Pallas, 1814)
Natrix natrix schweizeri (L. Müller, 1932)
Natrix natrix scutata (Pallas, 1771)
Natrix natrix sicula (Cuvier, 1829)

 

Opis vrste
Bjelouška obično nije duža od 120, ali ponekad može narasti čak i do 200 centimetara ukupne duljine. Ženke su veće od mužjaka, često i duplo dulje, a tek izlegnuti mladunci dugi su između 14 i 22 centimetara. Zmija snažnog izgleda i istaknute ovalne glave na kojoj su oči s okruglim zjenicama. Leđne su ljuske nazubljene i poredane u 19 redova. Na stražnjem dijelu glave nalaze se ima karakteristične polumjesečaste svijetle mrlje s tamnim obrubom po kojima je i dobila ime. Te "uške" nisu nužno bijele, već mogu biti i žućkaste, crvenkaste te narančaste. Tjelesna je obojenost prilično varijabilna. Gornja strana životinje često je sive boje, no lako se može naići na maslinastosmeđe, zelenkaste te crne primjerke. Neke jedinke imaju i dvije paralelne svijetle pruge koje se protežu čitavom duljinom tijela. Trbušna je strana bjelkasta ili siva s crnim mrljicama ili pak potpuno crna.

 

Rasprostranjenost vrste
Može ju se naći u skoro cijeloj Europi, nedostaje samo na krajnjem sjeveru, u Irskoj, Škotskoj, te nekim otocima poput Krete, Malte, Baleara i Ciklada. Dolazi i u sjevernozapadnoj Africi, te do Bajkalskog jezera, sjeverozapadne Kine i Mongolije u Aziji. U Hrvatskoj dolazi na cijelom kontinentalnom dijelu i nekim otocima: Krk, Cres, Rab, Pag, Šolta, Korčula, Dugi Otok.


Biologija vrste
Jedna od naših najčešćih zmija. Vrlo je adaptibilna vrsta i može ju se naći na svim nadmorskim visinama. Živi u blizini vodenih i vlažnih staništa, poput močvara, jezera, lokvi, bara, rijeka i potoka. U potrazi za hranom zalazi u šumska prostranstva, livade, morske obale, vrtove, parkove i ostala staništa pod utjecajem ljudi. Aktivna uglavnom danju, često u zoru i sumrak, a može ju se vidjeti i noću. Odlična plivačica ali je manje ovisna o vodi od srodne ribarice. Neotrovnica je, stidljiva i rijetko grize kad je suočena s opasnosti. Brani se ispuštanjem izmeta iz kloake ili glumi da je mrtva. Jede odrasle žabe, punoglavce, vodenjake, ribe te ponekad male guštere, zmije, ptice i sisavce. Plijen ne guši, već ga guta živog. Sama je hrana pticama grabljivicama, predatornim ribama, ježevima itd. Mužjaci dvaput, a ženke jednom godišnje presvlače kožu. Parenje počinje u travnju nakon hibernacije, kada se može naići na velike grupe jedinki u kojima mužjaci pokušavaju osvojiti ženke. Između srpnja i kolovoza ženka liježe između 30 i 50 jaja, najčešće među trulo drveće i bilje, iz kojih nakon šest do deset tjedana izlaze juvenilne jedinke kojih nekad može biti i preko 3000 zbog mnoštva ženki koje se zajedno skupe prije izlijeganja. Zabilježeno je da mogu doživjeti 28 godina starosti u divljini.

 

Kategorizacija

Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Može se zamijeniti s mladom bjelicom, te je neuvježbano oko na prvi pogled može zamijeniti s drugom vrstom koja boravi kraj vode – ribaricom.

 

Jeste li znali?
• Bjelouška se kao obranu od predatora počne praviti mrtva i pritom ispušta smrdljive spojeve iz kloake u nadi da će tako otjerati znatiželjnike. Pritom zna čak i ispustiti nekoliko kapljica krvi te raširiti usta i izbaciti jezik.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

ribarica

 

Podvrste
Nema zabilježenih podvrsta.


Opis vrste
Ribarica može narasti od 60 do 150 cm ukupne duljine, ali uglavnom je kraća od 75 cm. Mladunci su dugački između 15 i 25 centimetara. Vitka je zmija s izraženom trokutastom glavom i karakterističnim ispupčenim očima s velikom okruglom zjenicom. Leđna strana prošarana je s najčešće 19 redova ljusaka s izraženim grebenima. Ženke su uglavnom dulje i snažnije od mužjaka. Odozgo uglavnom sivkasta, maslinastozelena, smeđa, žućkasta ili crna s karakterističnim kockastim uzorkom koji zna biti prilično raznolik, a sastoji se od tamnih longitudinalnih mrlja koje se mogu spojiti i tvoriti tamnu prugu na bokovima ili leđima. Glava nejasno uzorkovana, a potiljak mladunaca često ima trag u obliku slova "V". Donja strana je svjetlija, najčešće u nijansama bijele, žute ili crvenkaste boje te išarana s jednom ili više nepravilnih tamnih linija. Mladunci kontrastnije obojani od odraslih jedinki, najčešće sivi ili žućkasti.

 

Rasprostranjenost vrste
Rasprostranjena na većini Balkanskog poluotoka i Italiji, zapadna granica je Švicarska, a na sjeveru dolazi do Češke, Slovačke i istočne te južne Austrije. Granica na istoku je Ukrajina. Može ju se naći na nekim Jonskim otocima poput Krete ili Serifosa, a na istoku ju se može naći u centralnoj Aziji, sjeverozapadnoj Kini i Pakistanu. Postoje izolirane kolonije u dolini rijeke Rajne u Njemačkoj. U Hrvatskoj naseljava gotovo sve tokove rijeka i potoka. Od Jadranskih otoka naseljava tek Vransko jezero na otoku Cresu.


Biologija vrste
Živi na nadmorskim visinama do otprilike 2200 metara, ali najčešće ju se može naći do 1000 metara nadmorske visine. Voli topline i blizinu vodenih tijela, pogotovo rijeke, jezera i potoke, a posebno voli pliće dijelove te obale obrasle vegetacijom. Voli gmizati po šljunčanim podlogama s grmolikom vegetacijom te se sakrivati pod trulim drvećem. Ponekad može živjeti i u bočatim vodama.. Može dugo ostati pod vodom, čak i satima, vrlo agilna i brza, kako u vodi tako in a kopnu. Aktivna je po danu i voli se sunčati na kamenju koje viri iz vode. Nije otrovnica i ne grize kad ju se pokušava uhvatiti, ali ima taktiku glumljenja smrti kao obranu od predatora. Hrani se gotovo isključivo ribama, ali zna pojesti i pokoju žabu i vodenjaka, nerijetko u ličinačkom stadiju. Ženka izliježe jaja 8 do 10 tjedana nakon oplodnje i to između 5 i 25 jaja koje smjesti na vlažno stanište, često oko trulog bilja.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Ponekad se može zamijeniti s bjelouškom koja živi na sličnim staništima, ali razlikuje se po prisutnosti bijelih ili žutih „uški" koje ribarica nikada nema. Zbog obojanosti i trokutaste glave ljudi krivo pretpostave da se radi o nekoj otrovnici, najčešće riđovci i zbog toga vrlo često nastrada.

 

Jeste li znali?
• Ribarica kao obranu od mogućih predatora koristi jednu zanimljivu taktiku. Naime, izvrne se na leđa i pravi mrtva, a kao dodatni efekt ispušta neugodan miris iz kloake te joj čak mogu curiti i kapljice krvi iz usta.


• Za razliku od bjelouške, koja naseljava sva vodena staništa, ribarica pretežito naseljava tekuće vode, ili velike stajaće vode poput jezera.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

 

Podvrste
Malpolon insignitus insignitus (Geoffroy De St-Hilaire, 1809)
Malpolon insignitus fuscus (Fleischmann, 1831)

 

Opis vrste
Zmajur može narasti do čak 230 centimetara dužine, a prosječna mu je dužina oko 170 centimetara. Ženke su manje od mužjaka i ne prelaze 140 centimetara dužine, a tek izlegli mladunci dugi su oko 30 centimetara. Velika je i snažna zmija, uske glave koja nije jasno odvojena od tijela. Iznad velikih očiju s okruglim zjenicama nalaze se specifične izražene ljuske koje zmiji daju takozvani "opaki pogled". Frontalna je ljuska na glavi izdužena i udubljena. Uglavnom je jednobojan, najčešće blijedo do tamno siv, maslinast, crn ili smećkast. Ponekad se mogu naći raštrkane svijetle ili tamne mrlje po leđnoj strani, a bočne ljuske kod ženki često imaju tamne točke s bijelim obrubom. Mladunci imaju tamni resast uzorak na glavi i tamne mrlje na leđima. Trbuh je žućkast s crnim uzorcima ili bez. Broj ljuski kreće se od 17 do 19 redova na sredini tijela.

 

Rasprostranjenost vrste
U Europi je prisutan na gotovo cijelom Pirenejskom poluotoku (osim sjevera), na jugu Francuske, u Italiji samo u Liguriji i Trentinu, zatim po cijeloj istočnoj obali Jadranskog mora, uključujući Hrvatsku, BiH, Crnu Goru, Albaniju i Grčku, gdje ga se može naći na nekoliko otoka u Jonskom moru ali i na otocima blizu Turske. U unutrašnjosti je rasprostranjen još i u Makedoniji i južnoj Bugarskoj. Nalazi se i u sjevernoj Africi, zapadnom području oko Kaspijskog jezera, Kavkaza te u Turskoj i jugozapadnoj Aziji. U Hrvatskoj živi u priobalju sve od Istre do južne Dalmacije te na mnogim otocima.

 

Biologija vrste
Živi na nižim nadmorskim visinama, uglavnom do 500 metara. Prilagodljiva je zmija koja voli osunčana staništa s biljnim ili kamenitim pokrovom te grmoliku vegetaciju poput makije i gariga. Živi i na poljoprivrednim površinama, ali i na obalama rijeka te otvorenim šumama. Aktivan je po danu te je dosta je plašljiv i brzo pobjegne od opasnosti. Plijen lovi prvenstveno vidom, radi čega često proučava okoliš tako da uspravi prednji dio tijela poput kobre. Kad je ulovljen, agresivan je i glasno sikće, zbog čega je i dobio hrvatsko ime zmajur. Luči otrov koji mu pomaže u lovu na plijen koji su najčešće gušteri, mali sisavci, male zmije, a ponekad i ptice, pogotovo one koje gnijezde pri tlu. Parenje se odvija tijekom travnja i svibnja, nakon hibernacije. Prije parenja mužjaci sudjeluju u žestokim borbama za ženke. Ženke lijegu 4-20 jaja na vlažno tlo u srpnju i kolovozu. Spolna zrelost kod juvenilnih jedinki nastupa između njihove treće i pete godine. Mogu doživjeti starost od 25 godina u divljini.

 

Kategorizacija
Zaštićena vrsta.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Zbog svog tipičnog oblika „namrštene" glave teško ga se može zamijeniti s drugom vrstom zmije, ali ako je glava slabo vidljiva, može ga se zamijeniti s nekim drugim primorskim zmijama poput šare poljarice, crne poljarice ili nekim otrovnicama.

 

Jeste li znali?
• Zmajur je uz šilca jedna od najbržih Europskih zmija. Zahvaljujući dobrom vidu i podizanju tijela, vrlo rano opazi moguću opasnost i odmah krene u bijeg. Često boravi i sunča se u blizini suhozida, u koje pri najmanjem nagovještaju opasnosti odmah i pobjegne.
• Spada u opistoglifne zmije, što znači da su otrovnjaci smješteni straga u gornjoj čeljusti, obično u razini oka. To znači da običan ugriz ne dovodi do ispuštanja otrova, već otrov može ispustiti isključivo u plijen prilikom gutanja.
• Iako izbacuje otrov, medicinski se smatra neotrovnicom jer nije opasna za ljude i gotovo je nemoguće da ugrizom ubaci otrov u čovjeka. Najčešći simptomi ugriza nateknuća su kože i povišena temperature koja prođe nakon par sati.
• Englesko ime potječe od francuskog grada Montpelliera gdje je prvi puta i opisan.

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart.

 

silac

 

Podvrste
Platyceps najadum atayevi (Tuniyev & Shammakov, 1993)
Platyceps najadum albitemporalis (Darevsky & Orlov, 1994)
Platyceps najadum dahlii (Fitzinger, 1826)
Platyceps najadum kalymnensis (Schneider, 1979)
Platyceps najadum najadum Eichwald, 1831
Platyceps najadum schmidtleri (Schatti & McCarthy, 2001)

 

Opis vrste
Šilac je vitka, prilično tanka zmija, dugog repa koji može doseći i trećine duljine tijela, ukupne duljine do 100 cm, a ponekad može narasti i do 130 cm. Ima okrugle zjenice na velikim očima. Temeljna je boja tijela sivozelena do maslinastosmeđa, a prema repu i crvenkastosmeđa i smeđa. Odozdo biele do žućkaste boje. Uvijek su prisutne specifične crne do maslinastozelene mrlje s bijelim obrubom poredane u redovima sa svake strane vrata. Juvenilne jedinke imaju izraženiju kriptičnu obojanost, odnosno veće pjege koje se pružaju po većem dijelu tijela. Ženke su većinom duže i krupnije od mužjaka, mužjaci imaju podebljanu bazu repa i veći broj podrepnih ljuski ali manji broj trbušnih ljuski nego ženke. No razlikovanje spolova prema vanjskim karakteristikama iznimno je teško.


Rasprostranjenost vrste
Rasprostranjen od južnog Balkana, na istočnoj obali Jadranskog mora, južnoj Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Srbiji i Makedoniji, u Albaniji, Grčkoj, na Jonskim i nekim Egejskim otocima, južnoj i centralnoj Bugarskoj, Turskoj te do Kavkaza i jugozapadne Azije. U Hrvatskoj je prisutan duž cijele obale Jadrana, uključujući i planine poput Biokova te na nekim otocima poput Krka i Paga.


Biologija vrste
Živi do 2000 metara nadmorske visine. Diurnalna je vrsta koja voli suha i kamenita staništa s grmolikom vegetacijom. Može ju se naći oko suhozida, zaraslih vrtova, kamenitih obala rijeka, rubovima puteljaka te otvorenim površinama u šumarcima. Vrlo je brza i okretna zmija te može ugristi prilikom hvatanja. Hrani se malim gušterima, skakavcima te rijetko i malim sisavcima. Slina šilca toksična je za mali plijen kojim se hrani iako nema tipične zube za ubrizgavanje otrova poput zmija iz porodice viperidae. U svibnju liježe 3-5 jaja iz kojih se na ljeto izlijegaju mladi.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)

 

Slične vrste
Teško se može zamijeniti za neku drugu vrstu zmije zbog svog specifičnog obojenja po vratu i tankog izgleda.

 

Jeste li znali?
• Englesko ime odaje počast švedskom botaničaru Andresu Dahlu, učeniku Carla Linnaeusa.
• Šilca najviše ugrožava uništavanje njegovih krških staništa prenamjenom u poljoprivredne površine poput maslinika ili vinograda.
• Za razliku od većine zmija, šilac ne sikće.
• Jedna je od najbržih zmija na području Europe.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 kravosas.jpg-Boris       E.-quatuorlineata        

Podvrste
Elaphe quatuorlineata muenteri (Bedriaga, 1882)
Elaphe quatuorlineata quatuorlineata (Bonnaterre, 1790)
Elaphe quatuorlineata scyrensis Cattaneo, 1999
Elaphe quatuorlineata parensis Cattaneo, 1999

 

Opis vrste
Četveroprugi kravosas može narasti do čak 260 centimetara duljine što ga čini našom najduljom zmijom, iako su jedinke najčešće duge oko 150 centimetara. Velika je i jaka zmija s dobro istaknutom, lagano zašiljenom glavom. Oči su tamne s okruglom zjenicom. Velika je razlika između obojanosti kod mladunaca i kod odraslih jedinki. Mladunci imaju red tamnih mrlja na leđima te red manjih mrlja na bokovima, bez postojanja bočnih linija. Odrasli su tamnije obojani, svijetlosmeđi ili sivi, nemaju mrlje na leđima, ali posjeduju dva para dugačkih crnih linija na oba boka po čemu su i dobili ime. Također postoje dvije tamne linije na obje strane glave. U prijelaznom razdoblju do odrasle dobi mladunci postepeno gube tamne mrlje i dobivaju bočne pruge. Trbuh je uglavnom žućkast, često pun tamnih mrlja. Uglavnom ima 25 redova ljusaka duž tijela.

 

Rasprostranjenost vrste
Živi na području istočnog Mediterana, u središnjoj i južnoj Italiji zajedno sa Sicilijom, na Balkanu od Slovenije, preko Hrvatske, BiH i Crne Gore do Makedonije, Albanije i Grčke (gdje nastanjuje i mnoštvo otoka). Dodatno se može naći i na nekoliko područja unutar Bugarske, Rumunjske, Turske i Male Azije. U Hrvatskoj je prisutna na čitavom obalnom području uključujući i velik broj otoka.

 

Biologija vrste
Voli niže nadmorske visine, uglavnom do 600 metara, a rjeđe do 1400 metara nad morem. Ima sklonost ka toplim i vlažnim staništima, rubovima šuma, obraslim obroncima, nasipima, suhozidima te obalama lokvi, jezera i rijeka. Ova terestrička zmija je odlična penjačica pa čak i plivačica. Usprkos veličini i robusnosti, mirna je zmija i prilično spora, ako opazi čovjeka uglavnom se smiri, a ako je ulovljena rijetko grize. Nije otrovnica već plijen ubija davljenjem. Hrani se sisavcima, kako manjim poput miševa, tako i većim poput zečeva i kunića, no zna jesti i ptice te njihova jaja i ponekad guštere. Mladunci se gotovo isključivo hrane malim gušterima. Ženke liježu 5-16 jaja ispod kamenja u srpnju i kolovozu.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
NATURA 2000 vrsta, s slijedećim dezigniranim područjima: Zrmanja, Otok Vis, Snježnica i Konavosko polje, Premuda, Silba, Olib, Vela Traba, Otok Krk, Otok Cres, Otok Rab, Šire rovinjsko područje, Ravni kotari, Otok Žut, Zaleđe Trogira, Park prirode Velebit, Vransko jezero i Jasen, Delta Neretve
Globalna kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)
Europska kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)
Nacionalna kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)

 

Slične vrste
Odrasli su primjerci nezamjenjivi s nekom drugom našom zmijom zbog svoje veličine i karakterističnih usporednih linija na bokovima. Mladunci su pak lako zamjenjivi s crnokrpicama zbog svojih mrlja, ali nemaju okomitu zjenicu i toliko šiljat oblik glave.

 

Jeste li znali?
• U talijanskom selu Cucullo, pokrajina Abruzzo, kravosas je dio tzv. zmijskog festivala (Feast of San Domenico).Mještani svake godine održavaju procesiju zmija u čast sveca zaštitnika Svetog Dominika. Zmije koje se koriste u ovoj procesiji su često kravosasi, koji se stavljaju na kip Svetog Dominika i nose u povorci kroz mjesto. Kravosasi se za ovu svrhu kasnije ne ubijaju, već se vraćaju natrag u njihovo stanište. Čak nije ni rijetkost vidjeti majke kako stavljaju ove zmije svojoj djeci oko vrata, vjerujući da će im donijeti zaštitu od brojnih bolesti.
• Kravosasi mogu prelaziti udaljenosti između otoka ili kopna i otoka plivajući i koristeći morske struje.
• Mit da kravosasi piju kravlje mlijeko potpuno je kriv, a proizlazi iz pronalazaka kravosasa u stajama gdje su zapravo u lovu na glodavce koji tamo traže sklonište i hranu. Mlijeko je u pravilu hrana mladih sisavaca, ne i drugih skupina životinja. Čovjek je jedini izuzetak koji koristi mlijeko drugih vrsta u svojoj ishrani, posebice je izuzetak da ga koristi i u odrasloj dobi. Na internetu se mogu pronaći slučajevi kad bi zmije popile mlijeko, no tu se radi o dehidriranim jedinkama koje jednostavno private ponuđenu tekućinu kako bi utažile žeđ ili ovlažile usta. U prirodi ne postoje slučajevi da zmija napadne sisavca zbog mlijeka.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

fallax boris

 

Podvrste
Telescopus fallax cyprianus Barbour & Amaral, 1927
Telescopus fallax fallax (Fleischmann, 1831)
Telescopus fallax iberus Eichwald, 1831
Telescopus fallax intermedius Gruber, 1974
Telescopus fallax multisquamatus Wettstein, 1952
Telescopus fallax pallidus Stepanek, 1944
Telescopus fallax syriacus (Boettger, 1889)


Opis vrste
Crnokrpica prosječno naraste oko 75 centimetara u duljinu, ali može doseći i duljinu od čak 130 centimetara. Juvenilne jednike duge su do 20 centimetara. Vitka je zmija, plosnate i jajolike glave. Oči imaju tanke vertikalne zjenice nalik mačjima. Ima velike ljuske na glavi te glatke ljuske na leđima koje su najčešće raspoređene u 19 redova. Leđna je strana sivkasto smećkasta s jasno vidljivom crnom mrljom na vratu te jednim redom krupnih tamnih mrlja duž leđne strane. Trbušna je strana žućkasta do bjelkasta, ponekad čak i roza, a često na sebi ima i nepravilne tamne mrlje.

 

Rasprostranjenost vrste
Od sjeveroistočne obale Italije preko cijele obale Jadranskog mora do Grčke i zapadne obale Turske a živi i na Malti te mnogim Egejskim otocima. U Hrvatskoj dolazi sve od Istre do krajnjeg juga, obuhvaćajući čitavo obalno područje i mnoge otoke.


Biologija vrste
Živi na nižim nadmorskim visinama, uglavnom do 500 metara nmv. Voli kamenita staništa, pogotovo suhozide, stare zidove, ruševine, stijene, te osunčane humke i brdašca. Ponekad ju se može naći i na pjeskovitim staništima pod vegetacijom. Često ju se može susresti blizu ljudskih naselja. Uglavnom je noćna vrsta koja lovi plijen u sumrak, a po danu je aktivna samo u hladnijim dijelovima godine. Ako ju se uznemirava zna se ponašati poput otrovnica, glasno sikčući i pokušavajući ugristi napadača. Hrani se prvenstveno gušterima, pogotovo macaklinima i guštericama, a rijeđe jede male zmije i male sisavce te kukce. Otrov u roku od nekoliko minuta paralizira sitni plijen, za čovjeka je bezopasan. Liježe od pet do devet jaja.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)

 

Slične vrste
Zbog tamnih pjega može ju se zamijeniti s juvenilnim jedinkama četveroprugog kravosasa ili tamno obojanom crvenkrpicom, a zbog vertikalnih zjenica ljude može zavarati da se radi o nekoj od otrovnica iz porodice ljutica. Od kravosasa i tamnih crvenkrpica se razlikuje po broju redova tamnih mrlja duž leđa – jedan naspram dva kod crvenkrpice i više kod kravosasa. Od ljutica se razlikuje po obliku glave i po tome što ne posjeduje cik-cak uzorak karakterističan za ljutice.

 

Jeste li znali?
• Jedinke crnokrpice koriste se u bezbolnim religioznim ceremonijama na grčkom otoku Kefaloniji
• Spada u opistoglifne zmije, što znači da su otrovnjaci smješteni straga u gornjoj čeljusti, obično u razini oka
• Ispod javne rasvjete dolaze, kao i u naselja, jer im je tamo najlakše pronaći macakline, njihovu omiljenu hranu.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

longissimus

 

Podvrste
Nema poznatih podvrsta.

 

Opis vrste
Jedna od naših najduljih zmija. Obično nije duža od 150 centimetara ali zna narasti i preko dva metra, dosežući duljinu od čak 220 centimetara. Glava je tipičnog izgleda zmija iz porodice Colubridae, a zjenice su okrugle. Osnovna je boja tijela smeđa, može biti sivkaste ili maslinastosmeđe boje, a često ima i male bijele mrlje na krajevima ljusaka Odozdo je svijetložuta ili bijela. Mladunci se razlikuju od odraslih jedinki po svijetloj mrlji iza glave i više nizova tamnih točkica po tijelu, karakteristikama koje nedostaju kod odraslih primjeraka.

 

Rasprostranjenost vrste
Rasprostranjena na sjeveru Španjolske, južnoj i središnjoj Francuskoj, južnim dijelovima srednje Europe do Rumunjske i Ukrajine, na cijelom Balkanskom poluotoku, središnjoj i sjevernoj Italiji te sve do Turske, Kavkaza i Irana na bliskom istoku. Nema je na Egejskim otocima, a izolirane se populacije mogu naći oko Londona gdje je introducirana te u južnoj Njemačkoj, sjevernoj Češkoj i istočnoj Poljskoj. Ima je po čitavoj kontinentalnoj Hrvatskoj te na nekim otocima poput Cresa, Raba, Hvara, Brača, Mljeta, Paga.


Biologija vrste
Vrlo česta zmija u Hrvatskoj, može je se naći na svim nadmorskim visinama. Aktivna je tijekom dana i noći, a osim što se kreće po tlu, vješti je penjač pa je se može naći na granama stabala kako se sunča ili na zidovima kuća. Zna biti agresivna ako je ulovljena i ima jaki ugriz, iako nije otrovnica. Voli suha staništa, šume, grmoliku vegetaciju, rubove polja i oranica, suhozide, kamenite obale te čak i naslage sijena. Hrani se malim sisavcima poput miševa i štakora te malim pticama. Mladunci se uglavnom hrane gušterima. Veći plijen davi prije probavljanja, a manji se plijen uguši tako da ga kreće jesti od glave. Tijekom sezone parenja mužjaci mogu preći do dva kilometra da bi došli do ženki koje osvajaju "hrvanjem" s ostalim mužjacima. Parenje se odvija između svibnja i lipnja, a lijeganje jaja odvija se tijekom srpnja. Ženka izliježe između pet i 12 jaja na trulom drveću, vlažnom tlu ili ispod kamenja. Životni joj je vijek između 25 i 30 godina.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Mladunci liče na ribarice, ali i bjelouške zbog svijetlih mrlja iza glave.
Jeste li znali?
• Bjelica se tijekom povijesti poistovjećivala s rimskim bogom Eskulapom (grčki bog Asklepije). Njegov je štap isprepleten upravo bjelicom i koristi se kao simbol medicinarstva i farmacije.
• Izolirane populacije u Njemačkoj, Poljskoj i Češkoj posljedica su povoljnijih klimatskih prilika koje su vladale tim područjima poslije zadnjeg ledenog doba.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

Musilova R., Zavadil V., Kotlik P. (2008): Isolated populations of Zamenis longissimus (Reptilia: Squamata) above the northern limit of the continuous range in Europe: origin and conservation status. Acta Soc. Zool. Bohem. 71: 197–208

situla boris

 

Podvrste
Nema poznatih podvrsta.

 

Opis vrste
Crvenkrpica može narasti do duljine od otprilike jednog metra. Srednje je velika zmija, vitkog tijela i male izdužene glave dobro izražene od tijela, na kojoj su crvenkaste oči s okruglim crnim zjenicama. Specifičnog je uzorka obojenja s crvenkastim do smećkastim mrljama tamnih obruba, koje su različitih veličina i nalaze se duž leđa i bokova, zbog čega je i dobila hrvatsko ime, a mrlje još i podsjećaju na leopardov uzorak što je razlog njenom engleskom nazivlju. Od srednje Dalmacije pa na jugoistok ponekad je moguće pronaći jedinke koje umjesto mrlja imaju dvije crvene ili narančaste pruge duž leđa. Na glavi su dvije dijagonalne crne šare. Osnovna je boja žućkasta, smećkasta ili siva, a boja je trbuha svijetložuta na prednjem dijelu, te tamnija na sredini i prema repu.

 

Rasprostranjenost vrste
Mediteranska je vrsta koja živi u južnoj Italiji, Siciliji i Malti te na istočnoj obali Jadranskog mora, ali zalazi i u unutrašnjost zemalja poput Hrvatske, BiH, Crne Gore, Albanije, Srbije, Makedonije i južne Bugarske. Rasprostranjena je po cijeloj Grčkoj i Turskoj. U Hrvatskoj živi od Istre na sjeveru do krajnjeg juga, kako na mnogim otocima tako i u kontinentalnim dijelovima Dalmatinske zagore.

 

Biologija vrste
Živi na nižim nadmorskim visinama, uglavnom do 600 metara, ali u južnijim dijelovima rasprostranjenja može živjeti i na nadmorskim visinama nešto većim od 1000, a na Velebitu do 1300 metara nadmorske visine. Sklonija je ka sunčanim kamenitim staništima, suhozidima, ruševinama, kamenjarima s makijom, rubovima cesta i puteva, rubovima polja te se često može naći kraj potoka, rijeka i bunara. Nekad ju se može naći i blizu ljudskih naselja, vrtova, vinograda, maslinika, groblja te kuća u koje ponekad zađe u potrazi za hranom, vodom ili zaklonom od ljetne vrućine. Uglavnom je aktivna danju iako ju se može vidjeti i u sumrak i zoru. Iako je terstrička vrsta, dobra je penjačica. Nije agresivna, ali ako ju se ulovi može ugristi. Nije zmija otrovnica, stoga je njen ugriz bezopasan za čovjeka. Hrani se gotovo isključivo malim sisavcima poput miševa i rovki, a mladunci jedu guštere. Plijen savladava davljenjem. Parenje se odvija u travnju i svibnju te nakon tri mjeseca ženka liježe 3-5 jaja iz kojih se izlegu mladunci koji sazriju nakon tri godine. Crvenkrpica može doživjeti starost od 25 godina u zatočeništvu.

 

Kategorizacija

Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: NT (Near Threatened)

 

Slične vrste
Zbog svog tipičnog leđnog obojenja, teško ju se može zamijeniti s drugim našim zmijama. Moguće zamjene proizlaze iz nedovoljnog poznavanja naših zmija, zbog čega ju se obično proglasi „crvenom riđovkom", iako te dvije vrste žive na potpuno različitim staništima i ne mogu dolaziti zajedno. Također je moguće zamijeniti rijetke varijante jedinke crvenkrpice, čiji je uzorak sivkastozelenkaste, sivocrne ili čak crne boje, s mladim četveroprugim kravosasom ili čak crnokrpicom. Takve jedinke se od mladog kravosasa razlikuju po tome što posjeduju samo dva uzdužna reda mrlja, dok kravosas ima više, a crnokrpica posjeduje samo jedan uzdužni red crnih mrlja na leđnoj strani, koje postaju bljeđe prema repu.

Jeste li znali?
• Jedan od glavnih razloga njene ugroženosti nezakonit je lov i trgovina zbog svog atraktivnog izgleda
• Za razliku od većine ostalih srodnih zmija, odrasle crvenkrpice zadržavaju uzorak obojenosti kakav imaju mladunci
• Crvenkrpica maše i trese svojim repom kad je u opasnosti

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 Coronella

 

Podvrste
Coronella austriaca austriaca (Laurenti, 1768)
Coronella austriaca acutirostris Malkmus, 1995


Opis vrste
Smukulja je mala do srednje velika zmija, duljine između 50 i 90 centimetara. Mladunci su dugački između 12 i 21 centimetar. Ima tipične okrugle zjenice karakteristične za gotovo sve naše neotrovnice, a trokutasta glava joj je slabo istaknuta od tijela. Iako je kratka, snažnog je izgleda te ima glatke ljuske. Leđna je obojanost varijabilna, najčešće su sivkaste, smećkaste ili crvenkaste s tamnim točkicama na leđima koje mogu biti crne ili crvenkaste a često su spojene u cik-cak uzorak. Na glavi uglavnom ima karakterističnu mrlju u obliku nepravilne potkove, a gotovo je uvijek prisutna i specifična tamna bočna linija koja spaja vrat s očima i nosnicama. Odozdo je blijedo siva do skoro potpuno crna kod ženki, crvenkastosmeđa kod mužjaka te žarko crvena kod mladunaca.

 

Rasprostranjenost vrste
Jedna od najrasprostranjenijih europskih zmija. Na sjeveru dolazi do Engleske, južne Norveške i Švedske te Latvije. Zapadna granica joj je sjeverni Portugal i Španjolska, a na istoku dolazi sve preko Turske do Irana. Dolazi i na krajnje južnim dijelovima Italije i Grčke. U Hrvatskoj je ima po cijelom kontinentalnom dijelu te na nekim otocima poput Krka, Cresa i Brača. Zanimljivo je da do sada nije pronađena na Istarskom poluotoku.


Biologija vrste
Živi na svim nadmorskim visinama. Voli osunčana staništa s puno mjesta na kojima se može sakriti poput vinograda, suhih travnjaka, nasipa, otvorenih šuma i rubova šuma, kamenim obroncima te čak i kamenolomima. Ponekad ju se može naći i na vlažnim staništima. Skrovita vrsta koja je aktivna preko dana te u zoru ili sumrak, relativno spora, ali iako je neotrovnica agresivno grize ako bude ulovljena. Hrani se gušterima, malim zmijama, malim sisavcima, kukcima i gujavicama, a veći plijen ubija davljenjem. Parenje se odvija nakon hibernacije. Ovoviviparna je vrsta, a mladi se izliježu u kasno ljeto. Zabilježeno je da može doživjeti 18 godina starosti u divljini.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: NE (Not Evaluated)
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

 

Slične vrste
Jako slična vrsti Coronella girondica ali kod nas ona ne obitava. Ljudi ju ponekad zamijene s riđovkom zbog izgleda glave i obojenja tijela.

 

Jeste li znali?
• Znanstveni naziv smukulje potječe od latinske riječi coronella što znači kruna. Velika potkovasta mrlja na vratu koja se proteže i na glavu zaslužna je za ovakvo imenovanje.
• Za razliku od većine drugih zmija, smukulja je aktivna po kišnom i izuzetno vlažnom vremenu, posebice u planinama.

 

Autor teksta: Mak Vujanović, mag. oecol.

 

Izvori:

Arnold E. N., Ovenden D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London
Janev Hutinec B., Lupret-Obradović S. (2005): Zmije Hrvatske priručnik za određivanje vrsta. Društvo za zaštitu i proučavanje vodozemaca i gmazova Hrvatske – Hyla, Kratis d.o.o., Zagreb

Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla

Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 

Porodica: Viperidae

 

poskok

 

Podvrste
Na temelju vanjskog izgleda danas su priznate četiri podvrste:
Vipera ammodytes ammodytes (Linnaeus 1758)
Vipera ammodytes meridionalis Boulenger 1904
Vipera ammodytes montandoni Boulenger 1904
Vipera ammodytes transcaucasiana Boulenger 1914

Opis vrste
Odrasli primjerci u pravilu su oko 60-80 cm ukupne dužine tijela. Mužjaci su veći od ženki te rijetko mogu doseći 90 cm, a vrlo rijetko do oko metra. Tijelo je kratko i zdepasto. Mužjaci su u pravilu raznih nijansi sive boje, dok su ženke u pravilu raznih nijansi smeđe boje. U oba spola mogu se javiti roskaste, plavkaste, crvenkaste, zelenkaste, žućkaste i narančaste nijanse, a crvene jedinke su rjeđe. Moguće je naći i vrlo svijetle jedinke, gotovo bijele, a melanistične su najrjeđe od svih. Duž leđa proteže se cik-cak šara, koja ima upozoravajuću ulogu, a pri većim udaljenostima moguće je da služi i pri kamuflaži. Najčešće je romboidna ili valovita, a ponekad može biti djelomično ili potpuno isprekidana, tamna ili s tamnim rubovima, sa svijetlom sredinom. Na bočnim stranama tijela, unutar ulegnuća cik-cak šare, ponekad mogu biti tamne pjege. Kod vrlo svijetlih primjeraka može biti gotovo neprimjetna, dok kod melanističnih može biti potpuno neprepoznatljiva u odnosu na crnu boju tijela. Leđne su ljuske s uzdužnim grebenom po sredini. Trbušna je strana siva, sivocrna, crna, žućkasta, smećkasta ili roskasta, ponekad istočkana crnim i bijelim točkicama. Kod narančastih jedinki trbušna strana također je narančasta, bez pjega. Donja strana glave i područje vrata u pravilu su svjetliji od ostatka trbuha. Rep mužjaka duži je od ženkinog, a njegov vršni dio u oba je spola crven, narančast, žut, te ponekad zelenkast s donje strane, što se ponekad koristi i kao svojstvo za raspoznavanje podvrsta. No valja imati na umu da to svojstvo varira i unutar podvrsta, zbog čega nije dovoljno samo po sebi. Glava je trokutasto-srcolikog oblika i jasno je odijeljena od tijela. S njezine gornje strane, osim nadočnih, nema velikih ljusaka kao u npr. riđovke (Vipera berus). Na vrhu njuške smješten je roščić koji može biti savinut blago prema natrag, okomit na glavu ili nagnut prema naprijed, do te mjere da je gotovo paralelan s glavom. Zjenica za danjeg svjetla ima oblik uskog vertikalnog proreza, koji se u mraku širi u elipsu. Juvenilne jedinke ne razlikuju se od odraslih po svojoj obojanosti i uzorku.

Distribucija vrste
Distribucija vrste seže od sjeveroistočne Italije i južne Austrije, preko Slovenije, većeg dijela Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Kosova, Makedonije, Albanije, dijela Rumunjske, većeg dijela Bugarske, do Grčke, europskog dijela Turske i Kavkaza.
U Hrvatskoj ova vrsta živi u gotovo cijelom priobalju, od Istre, Kvarnera, Gorskog kotara, Like i Dalmacije. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj populacije ove vrste prisutne su isključivo na termofilnim, pretežito vapnenačkim, staništima po brdima i planinama, npr. Žumberak i Samoborsko gorje, Medvednica, Strahinjščica, Ivanščica, te Kalnik kao najistočnija točka u ovome dijelu Hrvatske.

Biologija vrste
Poskoci naseljavaju suha, otvorena staništa, od razine mora do 2000 m nadmorske visine, a ponekad i iznad toga ako su uvjeti povoljni. Najčešće ih se susreće na kamenitim padinama, livadama s grmljem, u kamenjarima, kamenolomima, vinogradima, oko suhozida i ruševina te na željezničkim nasipima. Ponekad ih se može naći u termofilnim šumama i uz ljudska naselja, a rjeđe i uz vodu. Odrasle jedinke hrane se miševima i drugim manjim sisavcima, pticama, gušterima i drugim zmijama. Juvenilne jedinke hrane se gušterima, šturcima, skakavcima i stonogama. Hibernacija traje od listopada do ožujka, a na jugu areala može i izostati. U umjerenim područjima izlaze iz hibernakuluma* tijekom travnja. Sezona parenja traje otprilike od sredine travnja do sredine svibnja ili lipnja. Mužjaci se međusobno bore uvijanjem i ispreplitanjem tijela, pri čemu pokušavaju suparnikovu glavu pritisnuti o tlo. Ženke legu u prosjeku 4-15 (do 20) potpuno formiranih mladih 100-120 dana nakon parenja. Juvenilne jedinke duge su u prosjeku 15-23 cm. Spolno su zreli oko četvrte godine života.
*hibernakulum = skrovište, najčešće podzemno ili unutar velike hrpe kamenja, u kojem provode period zimskog mirovanja

Kategorizacija
Zakonom je strogo zaštićen i ne smije ga se ozljeđivati, ubijati, uzimati iz prirode itd.
Globalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned )
Europska kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)
Nacionalna kategorija ugroženosti: LC (Least Concerned)

Slične vrste
U slučaju kada glava nije vidljiva iz kuta pri kojem je vidljiv roščić, moguća je zamjena s riđovkom ili planinskim žutokrugom (Vipera ursinii) na našim prostorima. No valja napomenuti kako poskok i riđovka ne obitavaju na istom mikrostaništu, zbog čega se gotovo nikad ne mogu naći na istoj lokaciji.

Jeste li znali?
U narodu se priča da poskok skače jedan, pet ili čak deset metara u dalj, no unatoč njegovom hrvatskom imenu, to nije točno. Ta priča vjerojatno je proizašla iz toga što se može penjati po drveću, zbog čega su neki ljudi, nepažljivo probijajući se kroz grmlje, „zaradili" ugriz u predio glave ili vrata.
Njegovo latinsko ime u prijevodu znači „pješčana ljutica", no ni ovdje ime nije prigodno, jer poskok izbjegava pjeskovita staništa.
Po ukupnoj dužini tijela, poskok je treća ljutica u Europi. Najveća je europska ljutica otomanska (Montivipera xanthina), a slijedi ju milska ljutica (Macrovipera schweizeri).
U Hrvatskoj prevladavaju crvena i narančasta obojanost vrha repa, a ponekad se može naći jedinke s žutim vrhom repa. Ta obojanost nema veze s jačinom otrova.
Roščić smješten na vrhu njuške poskoka mekan je i prekriven ljuskicama. Njegova funkcija nije poznata.

 

Autor teksta: Mladen Zadravec, mag. biol. exp.

 

Izvori

Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Arsovski D., Ajtić R., Golubović A., Trajčeska I., Đorđević S., Anđeleković M., Bonnet X., Tomović L. (2014): Two fangs good, a hundred legs better: juvenile viper devoured by an adult centipede it had ingested. Ecologica Montenegrina 1, 6–8.
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kwet A., (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart

 

Podvrste
Vipera aspis aspis (Linnaeus, 1758)
Vipera aspis atra Meisner, 1820
Vipera aspis francisciredi Laurenti, 1768
Vipera aspis hugyi Schinz, 1833
Vipera aspis zinnikeri Kramer, 1958

Relativno nedavna istraživanja ukazala su na upitnost valjanosti podvrste V. a. atra. Potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo je li opravdano smatrati ju zasebnom podvrstom ili ne.


Opis vrste
Odrasli primjerci u pravilu su oko 60–70 cm ukupne dužine tijela, rijetko do 90 cm. Mužjaci su uobičajeno duži od ženki. Tijelo je robusno, ali donekle manje zdepasto od ostalih pripadnika ove porodice. Temeljna je boja tijela raznih nijansi sive ili smeđe, bež ili čak crvenkasta. Melanističke jedinke česte su u planinskim područjima. Duž leđa proteže se crna, rjeđe smeđa, cik-cak šara koja ponekad može biti razbijena na dva reda poprečnih pruga. Te pruge ponekad budu spojene nasred leđa, zajedno s jednom uzdužnom tamnom crtom. Na bočnim stranama tijela, unutar ulegnuća cik-cak šare, ponekad mogu biti tamne pjege. Kod potpuno melanističnih jedinki može biti potpuno neprepoznatljiva u odnosu na crnu boju tijela. Leđne ljuske imaju uzdužni greben po sredini. Trbušna je strana siva, sivocrna, ili crna, ponekad sa svijetlim pjegama. Vršni je dio repa žut ili crven s donje strane. Glava je široko trokutastog oblika i donekle je jasno odijeljena od tijela. S njezine je gornje strane nekoliko velikih ljusaka, no ponekad sve osim nadočnih budu razbijene na sitne ljuske. Zjenica za danjeg svjetla ima oblik uskog vertikalnog proreza koji se u mraku širi u elipsu. Juvenilne jedinke ne razlikuju se od odraslih po svojoj obojanosti i uzorku.


Rasprostranjenost vrste
Talijanska ljutica rasprostranjena je od sjeveroistočne Španjolske, Francuske (osim sjeverozapadnog dijela), preko zapadne i južne Švicarske, do juga Italije i krajnjeg zapada Slovenije.
U Hrvatskoj ova vrsta nije prisutna. Kroz literaturu se uglavnom prepisuju isti stari nalazi, za koje se odavno utvrdilo da su ili pogrešni, ili je riječ o zamjeni s riđovkom (V. berus).


Biologija vrste
Talijanska ljutica obitava na raznolikim staništima, no sklonija je sušima, poput kamenitih brdskih padina s grmljem, otvorenim šumama i šumskim rubovima te podnožjima suhozida i živica. Može ju se naći i na vlažnim terenima visoko u planinama do 3000 metara nadmorske visine. Na mjestima gdje se preklapa s riđovkom (V. berus) obično se drži toplijih lokacija. Uglavnom je aktivna danju, no poznata je i noćna aktivnost u toplijim krajevima. Odrasli primjerci uglavnom se hrane sitnim sisavcima poput miševa i voluharica, ponekad i pticama, žabama te gušterima. Parenje se odvija od ožujka do svibnja, ovisno o klimi. Oplodnja se odvija tijekom prve polovice lipnja*. Ženke se pare svake 2-3 godine, rijetko svake ili svake četvrte, te rađaju u prosjeku 6–8 (5–22) mladih od kolovoza do listopada. Mužjaci su spolno zreli za 3-4 godine, ženke za 5–6.

*Odgođena oplodnja zabilježena je pojava kod mnogih vrsta zmija. Pretpostavlja se da do evolucijskog razvoja tog mehanizma došlo zato što nije sigurno da će se ženka uspjeti dovoljno nahraniti na početku svoje sezone aktivnosti u mjeri koja će joj omogućiti da iznese gravidnost do kraja – u slučaju da zalihe energije ne budu dostatne i nakon tog perioda, može doći i do potpunog izostanka oplodnje.


Kategorizacija
U Hrvatskoj nije zaštićena zakonom.
Globalna kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća vrsta, LC
Nacionalna kategorija ugroženosti: –


Slične vrste
Moguća je zamjena s poskokom (Vipera ammodytes), riđovkom (V. berus) ili planinskim žutokrugom (Vipera ursinii). Iako ponekad zna imati nediferencirane ljuske na gornjoj strani glave (= sve su male osim nadočnih) kao i poskok, od njega se lako razlikuje po tome što je njuška blago uzdignuta i na njoj nije roščić. Uzdignutost njuške ju razlikuje i od riđovke i planinskog žutokruga. Također treba napomenuti kako je pravilno razlikovanje ovih vrsta uvelike olakšano i njihovom rasprostranjenošću u ovom dijelu Europe.


Jeste li znali?
• Na krajnjem zapadu Slovenije živi zajedno s poskokom (V. ammodytes) i riđovkom (V. berus) na istoj planini, ali u pravilu je sklonija donekle drugačijim uvjetima na mikrostaništu. S te lokacije, kao i s nekih lokacija u Italiji, poznato je povremeno pronalaženje križanaca između poskoka i talijanske ljutice.

• Poznati su križanci i između talijanske ljutice i riđovke, no vrlo su rijetki.
• Mužjaci imaju područja kretanja od oko 3000 m2, a ženke obitavaju na oko 30 m2. Gravidne ženke još dodatno smanje svoje područje kretanja na svega nekoliko kvadratnih metara.
• Odrasle jedinke pojedu otprilike dvostruko ili trostruko veću količinu hrane od svoje mase svake godine, ali gravidne ženke ne jedu toliko puno. To je zato što su usredotočenije na postizanje i održavanje više temperature tijela i dodatno smanjenje svog područja kretanja, čime smanjuju vjerojatnost pronalaska plijena.
• U divljini može doživjeti starost od 18 godina.


Autor teksta: Mladen Zadravec, mag. biol. exp.

 

Izvori:
Arnold, E. N., Ovenden, D. W. (2002): A field guide to the Reptiles and Amphibians of Britain and Europe. Collins, London.
Boulenger, G. A. (1913): The Snakes Of Europe. Methusen & Co. Ltd., London.
Jelić, D., Ajtić, R., Sterijovski, B., Crnobrnja-Isailović, J., Lelo, S., Tomović, L. (2013): Distribution of the genus Vipera in the western and central Balkans (Squamata: Serpentes: Viperidae). Herpetozoa 25, 109–132.
Jelić, D., Kuljerić, M., Koren, T., Treer, D., Šalamon, D., Lončar, M., Podnar-Lešić, M., Janev Hutinec, B., Bogdanović, T., Mekinić, S. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla
Kreiner, G. (2007): The Snakes of Europe. Chimaira Buchhandelsgesellschaft mbH, Frankfurt am Main.
Kwet, A. (2009): European Reptile and Amphibian Guide. New Holland, Stuttgart
Lourdais, O., Bonnet, X., Doughty, P. (2002): Costs of Anorexia During Pregnancy in a Viviparous Snake (Vipera aspis). Journal of Experimental Zoology 292, 487–493.
Mebert, K., Jagar, T., Griželj, R., Cafuta, V., Luiselli, L., Ostanek, E., Golay, P., Dubey, S., Golay, J., Ursenbacher, S. (2015): The dynamics of coexistence: habitat sharing versus segregation patterns among three sympatric montane vipers. Biological Journal of the Linnean Society 116, 364–376.
Speybroeck, J., Beukema, W., Bok, B., Voort, J. van der, Velikov, I. (2016): Field guide to the reptiles and amphibians of Britain and Europe. Bloomsbury Publishing Plc, London.
Ursenbacher, S., Carlsson, M., Helfer, V., Tegelström, H., Fumagalli, L. (2006): Phylogeography and Pleistocene refugia of the adder (Vipera berus) as inferred from mitochondrial DNA sequence data. Molecular Ecology 15, 3425–3437.
Ursenbacher, S., Conelli, A., Golay, P., Monney, J.-C., Zuffi, M.A.L., Thiery, G., Durand, T., Fumagalli, L. (2006): Phylogeography of the asp viper (Vipera aspis) inferred from mitochondrial DNA sequence data: Evidence for multiple Mediterranean refugial areas. Molecular Phylogenetics and Evolution 38, 546–552.

 

Red: Vodene i kopnene kornjače/ Testudines

Porodica: Testudinidae

testudo

 

Podvrste
Testudo hermanni hermanni
Testudo hermanni boettgeri

 

Opis vrste
Kopnena kornjača, u narodu poznatija kao obična čančara, ima kratke zdepaste noge sa sraslim prstima i tupim pandžama (pet na prednjim i četiri na stražnjim nogama). Boja oklopa varira od smećkaste ili narančaste do žućkaste, često s tamnom pigmentacijom. Mužjaci su manji i lakši od ženki. Veličina oklopa kreće se od ~15 cm do ~30 cm ovisno o području rasprostranjenosti. Kao i kod mnogih ostalih vrsta kornjača, trbušna strana oklopa mužjaka malo je udubljena kako bi lakše mogli prijanjati uz ženku prilikom parenja. Mužjaci također imaju dulji i u korijenu deblji rep, nego ženke.

 

Rasprostranjenost vrste
Kopnena kornjača sredozemna je vrsta rasprostranjena samo na području Europe. U zapadnom dijelu areala naseljava sredozemni dio istočne Španjolske i jugoistočne Francuske, područje zapadne i južne Italije te otoke zapadnog Sredozemlja. Na istočnom dijelu areala vrsta je prisutna duž istočne obale Jadranskog mora, u Albaniji, Grčkoj, Srbiji, Makedoniji, jugozapadnoj Rumunjskoj, Bugarskoj i europskom dijelu Turske.
U Hrvatskoj živi u Istri, u dalmatinskom zaleđu, duž jadranske obale te na otocima (Cres, Krk, Pag, Korčula, Mljet, Lastovo i Zlarin).
Jedinke kopnene kornjače iz prirode se iznose kao potencijalni kućni ljubimci, koje vlasnici kasnije puste u prirodu, ili kornjača sama pobjegne iz dvorišta i vrtova. To dovodi do pojedinačnih nalaza ove vrste na područjima koja su vrlo udaljena od područja obitavanja, poput sjeverne Hrvatske (Turopolje, Virovitica, Osijek), Slovenije, pojedinih lokacija u Italiji, Francuskoj, Rumunjskoj i drugim europskim državama. Njena prisutnost na pojedinim otocima također je posljedica čestog držanja kornjača u vrtovima te naseljavanja u prošlosti od strane mornara.

 

Biologija vrste
Kopnena kornjača živi na različitim staništima poput livada, suhih kamenjarskih pašnjaka, makije te rubova šuma i šikara. Osim na prirodnim staništima, susrećemo je i na ruderalnim staništima: vrtovima, poljima, vinogradima, maslinicima i voćnjacima. Izbjegava guste šume, močvarna staništa, strmi kamenjar i izrazito nepravilne kamenite površine po kojima se teško kreće te područja pod intenzivnom poljoprivredom.
U doba parenja, mužjaci postaju jako agresivni, kako prema ostalim mužjacima, tako i prema ženkama. U populacijama s velikim brojem mužjaka često je i smrtno stradavanje ženki zbog infekcija rana zadobivenih prilikom parenja. Krajem svibnja/ lipnja ženka polaže jedno ili više legla, ali često može polagati jaja i više puta godišnje. Kao i kod većine ostalih kornjača, spol izlegnutih jedinki ovisi o temperaturi inkubacije. Kopnena kornjača pretežito je biljojedna, iako ponekad može pojesti i životinjsku hranu (mekušce, kukce). Životni vijek u prirodi je preko 20 godina, a pretpostavlja se da mogu doživjeti i 40 godina.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Europska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Mediteranska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Nacionalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT [B1+2b(iii, v)]


Slične vrste
Kopnena kornjača jedina je vrsta kopnene kornjače u Hrvatskoj i kod nas ne postoji niti jedna druga vrsta kornjače s kojom bismo je mogli zamijeniti.
Vrsta je slična ostalim vrstama koje se nalaze unutar roda Testudo, ali one ne dolaze u Hrvatskoj. Najsličnija vrsta, Testudo graeca razlikuje se od kopnene kornjače po nekoliko karakteristika, ali najznačajnija su rožnata zadebljanja na stražnjim nogama u blizini repa. Ta zadebljanja ne postoje kod kopnene kornjače.


Jeste li znali?
Do 80-ih godina prošlog stoljeća ova je vrsta bila predmetom masovnog izlova za tržište kućni ljubimcima te se i danas nezakonito sakuplja u Dalmaciji.

Na području Republike Hrvatske u razdoblju od 2008. do 2012. godine Inspekcija zaštite prirode i Carina ukupno su zaplijenili 540 različitih vrsta kornjača, većinom na graničnim prijelazima, ali i na državnom teritoriju.

Uzimanje kopnenih kornjača iz prirode zabranjeno je i nezakonito i šteti kako jedinci, tako i cijeloj populaciji ove vrste u Hrvatskoj.


Autorica teksta: Ana Štih, mag. biol. exp.


Izvor
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla.
http://www.dzzp.hr/novosti/k/cites-vrsta-mjeseca-kopnena-kornjaca-testudo-hermanni-1353.html

 

Porodica:Emyidae

emys

 

Podvrste
Emys orbicularis capolongoi Fritz, 1995
Emys orbicularis colchica Fritz, 1994
Emys orbicularis eiselti Fritz, Baran, Budak & Amthauer, 1998
Emys orbicularis fritzjuergenobsti Fritz, 1993
Emys orbicularis galloitalica Fritz, 1995
Emys orbicularis hellenica (Valenciennes in Bibron & Bory de Saint-Vicent, 1832)
Emys orbicularis hispanica Fritz, Keller & Budde, 1996
Emys orbicularis iberica Eichwald, 1831
Emys orbicularis ingauna Jesu, Piombo, Salvidio, Lamagni, Ortale & Genta, 2004
Emys orbicularis lanzai Fritz, 1995
Emys orbicularis luteofusca Fritz, 1989
Emys orbicularis occidentalis Fritz, 1993
Emys orbicularis persica Eichwald, 1831

 

Opis vrste
Barska je kornjača jedna od dvije vrste slatkovodnih kornjača u Hrvatskoj. Vrlo je lako prepoznatljiva zbog žutih točkastih mrlja po crnome tijelu. Oklop joj je zaobljen, tamno obojan sa žutim šarama. Ubraja se u kornjače srednje veličine i duljina oklopa varira ovisno o području koje nastanjuje ( od ~12 cm do ~20 cm). Mužjaci su nešto manji od ženki.

 

Rasprostranjenost vrste
Rasprostranjena je u većem dijelu Europe te u manjem dijelu Azije i Afrike - od Portugala na zapadu do Aralskog jezera (Kazahstan) na istoku, sjeverno do Danske i Moskve (Rusija), na jugu do sjeverne Afrike (Alžir, Maroko, Tunis) i južne Italije. Obuhvaća Malu Aziju sve do južne obale Kaspijskog jezera, Siriju, Iran i Turkmenistan te porječje Volge i Urala.
U Hrvatskoj je rasprostranjena u kontinentalnom dijelu zemlje te duž cijele jadranske obale uključujući i neke otoke (Krk, Cres, Plavnik, Rab, Pag, Kornat, Mljet). Izostaje u planinskim predjelima, tj. Lici i Gorskom kotaru.

 

Biologija vrste
Barska kornjača poluvodena je vrsta, što znači da živi i na kopnu i u vodi te nastanjuje gotovo sve vrste kopnenih voda i poplavnih područja. Hibernira od studenog do ožujka, uglavnom pod vodom. Nakon parenja, koje se odvija od travnja do lipnja, polaže jaja u rupe koje iskopa na udaljenosti do nekoliko stotina metara od vode. Kao i kod mnogih drugih vrsta kornjača, spol mladunaca ovisi o temperaturi inkubacije - niže temperature pogoduju razvoju muških, a više temperature ženskih jedinki. Može živjeti i do sto godina. Hrani se životinjama (npr. vodeni beskralješnjaci, vodozemci, ribe) i biljnom hranom. Izuzetno ju ugrožava ubrzani nestanak, degradacija i fragmentacija staništa, regulacija vodotoka i neodržavanje vodenih staništa. Ugrožava je i sakupljanje iz prirode te unos invazivnih vrsta kornjača roda Trachemys (npr. crvenouhe kornjače) u otvorene vode.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Europska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Mediteranska kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT
Nacionalna kategorija ugroženosti: gotovo ugrožena, NT [B2b(ii, iii)]

 

Slične vrste
Najsličnija vrsta je riječna kornjača koja se od barske razlikuje po prugicama na vratu i plosnatijem oklopu. Moguće ju je zamjeniti i s alohtonom crvenouhom kornjačom, koja s bočne strane glave ima žute ili narančasto-crvene mrlje ("uške") koje nedostaju kod barske kornjače.
Vrsta je slična ostalim vrstama koje se nalaze unutar roda Emys, ali te vrste dolaze na Siciliji te u Sjevernoj Americi i Meksiku.

 

Jeste li znali?
Jedina je vrsta iz porodice Emydidae s palearktičkom rasprostranjenošću.
Zabranjeno je puštanje stranih vrsta kornjača, kupljenih u dućanima s kućnim ljubimcima, u vodene tokove, budući da mogu ugroziti opstanak barske kornjače na pojedinim staništima.


Autorica teksta: Ana Štih, mag. biol. exp.


Izvor
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla.

 

Porodica: Geoemydidae 

mauremys

 

Podvrste
Nema podvrsta.
Tek je nedavno priznata kao zasebna vrsta, dok se prije smatrala podvrstom Mauremys caspica.


Opis vrste
Odlikuje ju spljošten i ovalno izdužen oklop, zbog čega je i u narodu poznata kao plosnata kornjača. Osnovna boja leđne strane oklopa maslinasto je zelena s nijansama crne i smeđe, dok je trbušna strana oklopa (plastron) crna sa svijetlim vanjskim rubovima ploča. Boja trbušne strane kod starijih primjeraka često izblijedi, dok mladi primjerci imaju šarenije boje oklopa. Riječna kornjača srednje je veličine, s dužinom oklopa između 14 i 21 cm. Ženke su veće i teže od mužjaka. Osim spljoštenoga oklopa, riječnu kornjaču također karakteriziraju uzdužne blijedožute linije koje se pružaju po maslinastozelenom vratu i udovima.


Rasprostranjenost vrste
Areal riječne kornjače proteže se od zapadne Azije pa sve do zemalja Balkanskoga poluotoka.
Rasprostranjena je u južnoj Bugarskoj, jugoistočnoj Makedoniji, Grčkoj te na mnogim egejskim i jonskim otocima (Limnos, Lesbos, Paros, Sifnos, Rodos, Krf, Milos, Tinos, Kreta). Također dolazi na Cipru, u Albaniji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Osim na Balkanu, nalazimo je i na mediteranskom području europske i azijske Turske, u obalnoj Siriji, Libanonu, čitavom Jordanu te sjevernom i središnjem Izraelu i Palestini, uključujući pojas Gaze.
U Hrvatskoj riječna kornjača rasprostranjena je na krajnjem jugu, u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Za sada su poznate samo tri geografski izolirane subpopulacije. Prva subpopulacija naseljava dvije lokve u selu Donji Majkovi te jednu lokvu u selu Prljevići. Druga subpopulacija dolazi u Stonskom polju u kanalima za navodnjavanje, ali se može pronaći i u bočatoj vodi. Zbog malog broja zabilježenih jedinki u prijašnjim istraživanjima, smatramo da je ova subpopulacija vrlo ugrožena i potrebna su daljnja istraživanja i konkretne mjere zaštite. Treća subpopulacija naseljava kanale i lokve u Konavoskom polju te rijeku Konavočicu. Godine 2012. pronađeno je nekoliko jedinki riječne kornjače i na području ušća Neretve. Budući da se nakon pronalaska nisu vršila nikakva dodatna istraživanja, ne možemo još ustvrditi nalazi li se na tom području zaista neka malena populacija ili su jedinke donešene iz susjednih lokacija. Postoje stari literaturni podatci koji navode postojanje riječne kornjače u Rijeci Dubrovačkoj, odnosno Ombli, ali na tim prostorima kornjača još uvijek nije potvrđena.

 

Biologija vrste
Riječna kornjača mediteranska je i uglavnom nizinska vrsta, iako dolazi i do 900 m nadmorske visine. Naseljava široki raspon vodenih tijela od rijeka, potoka, kanala za navodnjavanje do izvora, lokvi, jezera i močvara. Ima veću sklonost ka mirnijim vodama s muljevitim dnom i gustom vegetacijom te ne dolazi u brzim dijelovima tokova rijeka. Vrlo je prilagodljiva vrsta te može podnijeti široki raspon temperature, saliniteta, ph vrijednosti, organskog sastava, onečišćenja i brzine vode. Za opstanak riječne kornjače vrlo su bitna i kopnena staništa, poput travnjaka, koja gravidne ženke koriste za polaganje jaja.
Riječne kornjače oportunistički su svejedi, ali imaju veću sklonost ka životinjskoj hrani. Mlade jedinke hrane se mekušcima, kolutićavcima, kukcima i njihovim ličinkama, malim rakovima i ribama, ličinkama vodozemaca te strvinama. Za razliku od njih, odrasle jedinke, osim životinjske hrane, jedu mnogo biljne hrane, npr. nitaste alge i razno vodeno bilje. Prirodni neprijatelji riječne kornjače razne su veće ptice, poput grabljivica, gavrana, čaplji i roda, zatim divlje svinje, mungosi i male zvijeri, koje su najvećim dijelom opasne za mlade jedinke kojima oklop još nije potpuno očvrsnuo.
Riječne kornjače pare se u proljeće, od travnja do sredine lipnja, ovisno o području koje naseljavaju. Parenje se odvija pod vodom, ali povremeno je moguće i na kopnu. Pri parenju mužjaci pokazuju agresivno ponašanje te ženka može zadobiti ugrize na području glave i vrata. Tijekom lipnja i srpnja gravidne ženke polažu četiri do šest jaja. U pojedinim regijama polaganje jaja može trajati i do sredine kolovoza. Inkubacija traje tri do četiri mjeseca. Tek izlegli mladi imaju dugačke repove te okruglast oblik oklopa koji se s odrastanjem izdužuje.
Neki od primjera koji negativno utječu na riječne kornjače u Hrvatskoj nestanak su i degradacija staništa, izoliranost populacija te pretjerana upotreba pesticida i vrša.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: nije procjenjivana, NE

Europska kategorija ugroženosti: najmanje zabrinjavajuća, LC

Nacionalna kategorija ugroženosti: ugrožena svojta, EN [B1 + 2ab (ii, iii); C1 + 2a (i)]

 

Slične vrste
Riječna kornjača karakteristična je po svom spljoštenom oklopu i žutim prugama po vratu i udovima. Moguće ju je zamjeniti s alohtonom crvenouhom kornjačom, koja na glavi također ima žute pruge. Zato uvijek treba obratiti pažnju i na bočnu stranu glave crvenouhe kornjače gdje se nalaze žute ili narančasto-crvene mrlje ("uške") koje nedostaju kod riječne kornjače.
U vodenim tijelima u kojima živi riječna kornjača, dolazi i barska kornjača, ali ona za razliku od riječne kornjače ima žute točkice na crnome tijelu i konveksniju gornju stranu oklopa.
Riječna kornjača slična je ostalim vrstama iz roda Mauremys, ali te vrste ne dolaze u Hrvatskoj.


Jeste li znali?
Riječnoj je kornjači, kao i svim ostalim slatkovodnim kornjačama, prijeko potrebno sunčanje na kopnu, budući da se sušenjem oklopa i mekanih dijelova kože ubijaju alge i mikroorganizmi koji bi mogli dovesti do nekroze oklopa.

Prema dosadašnjim istraživanjima u Hrvatskoj postoji manje od 1000 jedinki riječne kornjače i smatra se jednim od naših najugroženijih gmazova.


Autorica teksta: Ana Štih, mag. biol. exp.


Izvor
Jelić D., Kuljerić M., Koren T., Treer D., Šalamon D., Lončar M., Podnar-Lešić M., Janev Hutinec B., Bogdanović T., Mekinić S. (2015). Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Republike Hrvatske. MZOP, DZZP, HHD – Hyla.
Štih, A., Koren, T., Zadravec, M. (2015). Riječna kornjača - skroviti stanovnik južne Hrvatske. Hrvatsko herpetološko društvo – Hyla. Kopko d.o.o. Zagreb.

Porodica: Chelonidae

Podvrste
nema

 

Opis vrste
Glavata želva najveća je morska kornjača iz porodica Cheloniidae (porodica koju čini šest vrsta morskih kornjača, čija je glavna karakteristika tvrdi keratinizirani oklop, koji se sastoji od okoštanih ploča). Prosječno dužina joj je 70-95 cm, a odrasle jedinke teže između 80 i 200 kg. Karakterizira ju velika glava s izraženim „kljunom". Izduženi karapaks (leđna strana oklopa) ima pet ili više parova bočnih ploča. Osnovna boja karapaksa kod odraslih i mladih jedinki crvenkasto je smeđa, ali može biti prožet maslinastom bojom, dok ploče na oklopu često imaju žuti obrub. Rubovi oklopa i plastron (trbušna strana oklopa) krem su do žute boje. Plastron je bez zglobova i ima dva uzdužna grebena koji se gube s godinama. Velika glava široka je sa stražnje strane i zaobljena s prednje. Usta su joj kratka i široka te ima dva para predočnih ljuski. Obojanost glave varira od crvenkaste ili kestenasto žute do maslinasto zelene i smeđe, s ljuskama koje su žuto obrubljene. Udovi i rep tamni su s gornje strane, a žuti prema krajevima i s donje strane. Glavata želva na svakoj peraji ima po dvije pandže. Odrasli mužjak (dužina, 75-125 cm) u usporedbi s odraslom ženkom (dužina, 69-147 cm) ima šire ljuske koje se postepeno sužavaju prema stražnjem kraju tijela, dug i tanak rep (˃5 cm izvan karapaksa; kod ženki ˂4 cm izvan karapaksa), dugačke savinute pandže na prednjim udovima i više žutog pigmenta na glavi.

 

Rasprostranjenost vrste
Glavata želva pojavljuje se u Atlantskom oceanu, Pacifiku i Indijskom oceanu u njihovim umjerenim i tropskim područjima. Ova vrsta dolazi i u Sredozemnom moru te u Jadranu. Rasprostranjena je od Aljaske i istočne Rusije, Indije, Kenije, Britanskih otoka, Norveške, sjeverne Rusije i Newfoundlanda južno do Čilea, Australije, Južne Afrike, tropske zapadne Afrike i Argentine. Većina gnjezdilišta ove vrste nalaze se na zapadnim obalama Atlantskog i Indijskog oceana. Međutim, Sredozemno more jedno je od najvećih gnjezdilišta glavatih želvi na svijetu. Kolonizirale su ga jedinke iz Atlantskog oceana prije otprilike 12 000 godina, no danas su sredozemne populacije reproduktivno izolirane od atlantskih te je zanimljivo da su sredozemne ženke manje od ženki u ostalim populacijama. Glavna gnjezdilišta su u njegovom istočnom dijelu koja uključuju Cipar, Grčku, Tursku i Libiju. U manjim razmjerima gnijezdi se i na obalama Egipta, Izraela, Italije, Libanona, Sirije i Tunisa. I u zapadnom dijelu sredozemnog mora zabilježene su manja izolirana gnjezdilišta u Španjolskoj, Korzici i Tirenskom moru.
Plitko područje sjevernog Jadrana jedno je od dva najveća i najznačajnija neritička staništa ishrane glavate želve (neritik – dio oceana koji se proteže od točke oseke do ruba kontinentalnog šelfa, ne dublji od 200 metara) te je mjesto odrastanja mladih jedinki. Upravo je zbog toga migracijski put između Jonskog i Jadranskog mora veoma bitan. Morske se kornjače u ove prostore dolaze hraniti ali ih koriste i kao zimovališta. Jadran zajedno sa zaljevom Gabès u Tunisu čini najveće neritičko stanište glavatih želvi u Sredozemnom moru. Jedinke koje obitavaju u Jadranu dio su populacije koja se razmnožava u Grčkoj. U Hrvatskoj do sada nije potvrđeno gniježđenje glavate želve i postojanje njenih reproduktivnih staništa.

 

Biologija vrste
Reproduktivna godina ženke glavate želve ima iste četiri faze koje su zabilježene i kod ostalih morskih kornjača: (1) period migracije prema području razmnožavanja, (2) period gniježđenja, (3) period remigracije s plaže na kojoj se gnijezdila prema području hranjenja, (4) period aktivnog traženja hrane. Ženke postaju spolno zrele s 22-35 godina te su reproduktivno sposobne narednih 32 godine. Spolno zrele ženke samo su kratkotrajni stanovnici plaža na kojima se gnijezde dok većinu vremena provode u neritičkim vodama gdje se na morskom dnu hrane beskralježnjacima i ribama. Glavata želva gnijezdi se na plažama oceana i mora, s time da preferira široke pješčane plaže. Ženke ne gnijezde svake godine te na njih migriraju svake dvije do tri godine, ovisi o reproduktivnom ciklusu. Mnoge ženke prolaze velike udaljenosti od plaže na kojoj se gnijezde pa do područja hranjenja. Ženke se vraćaju na istu plažu gniježđenja nekoliko puta tijekom života. Kako bi našli put od mjesta hranjenja prema plaži na kojoj se gnijezde jedinke glavate želve koriste nekoliko sistema orijentacije i navigacije. Uz obalu, orijentiraju se pomoću svjetlosnih signala. Kornjače se orijentiraju prema nižim valnim duljinama i to ultraljubičastoj (360 nm), ljubičastoj (400 nm) i plavo-zelenoj (500 nm) valnoj duljini. Kada otplivaju dalje od obale orijentiraju se pomoću struja u vodenom stupcu. Isto tako, koriste zvučne signale izbjegavajući zvukove niskih frekvencija. Kornjače pamte mirise koji ih vode prema mjestu gdje su bile izlegnute. Mladunci koriste i geomagnetsku orijentaciju, odnosno zemljino magnetsko polje kao kompas prilikom kretanja.
Mužjaci se vjerojatno pare svake godine. U obalnom moru blizu plaža ženke se pare s mužjacima i nedugo nakon toga izlaze na pješčane plaže kako bi se gnijezdile. Parenje se odvija u površinskim vodama i to od ožujka do lipnja. Ovisno o geografskoj dužini, gniježđenje u Atlantiku traje od travnja do rujna. Plaža na kojoj se morske kornjače gnijezde mora biti dovoljno visoka da onemogući poplavljanje gnijezda tijekom plime, struktura pijeska mora omogućavati izmjenu kisika i ugljikovog dioksida u gnijezdu, a pijesak mora biti dovoljno vlažan da onemogući urušavanje gnijezda tijekom izlaska mladih kornjača. Ženke se gnijezde na pješčanim plažama na koje izlaze tijekom noći gdje na području iznad pojasa plime i oseke kopaju rupe u pijesku koristeći se prednjim perajama. Tijekom jedne reproduktivne sezone ženke mogu položiti i do sedam legla s prosječnim brojem od 100-130 jaja po leglu. Dužina inkubacijskog razdoblja usko je vezana uz temperaturu, gdje će se pri višim temperaturama jaja prije razviti. Temperatura također utječe na određivanje spola. Pri temperaturi od 29°C (pivotalna temperatura) razvija se isti omjer spolova, dok se pri višim temperaturama okolnog pijeska razvija više ženki, a pri nižim više mužjaka. Nakon sezone gniježđenja ženke napuštaju reproduktivna staništa i migriraju natrag u područje ishrane.
Mladunci iz jaja izlaze noću, kada je niža temperatura pijeska, i kada je opasnost od predatora manja. Kada se izlegu, glavate želve velike su svega 50ak mm i teške tek 20 grama. Mladunci nakon izlijeganja ulaze u more te aktivnim plivanjem dospijevaju do područja utjecaja obalnih morskih struja koje ih nose prema vodama otvorenog oceana. Dolaskom u otvorene vode započinje pelagička razvojna faza koja obično traje 6.5 - 11.5 godina. S obzirom da tek izlegle kornjače imaju pozitivnu plovnost i ne mogu zaroniti, one se zadržavaju u gornjih pet metara stupca vode gdje se hrane pelagičkim vrstama puževa, žarnjaka i plaštenjaka. Ova faza završava dolaskom jedinki u neritičke vode i prelaskom na pridneni način ishrane. Odrasli koriste promjene u volumenu pluća kako bi regulirali plovnost te tada mogu zaroniti na velike dubine.
Glavata želva ima mnogo predatora u svim fazama životnog ciklusa. Jaja i mladunci mogu biti napadnuti od strane infektivnih bakterija i gljivica. Mladunci koji prelaze plažu kako bi prvi put ušli u more često su napadnuti od strane rakova (Ocypode sp.), krastača, guštera, zmija, ptica i sisavaca. Jednom kada dođe u more, predatori joj postaju meduze, rakovi, morski psi, ribe, kitovi, tuljani. Kada odrastu, jedini predator morskih kornjača morski su psi. Na plaži, ženke koje dođu izleći jaja sukobljavaju se s muhama, divljim psima i ljudima.

 

Kategorizacija
Strogo zaštićena vrsta
Globalna kategorija ugroženosti: ugrožena vrsta, EN
Europska kategorija ugroženosti: NE
Nacionalna kategorija ugroženosti: osjetljiva vrsta, VU

 

Slične vrste
/

 

Jeste li znali?
Jedinke glavate želve mogu se naći više od 240 km vani u otvorenom moru, ali rijetko se viđaju istočno od zapadne granice Golfske struje.
Glavata želva nije aktivna noću, već spava, odnosno odmara na dnu.
Ovisno o starosti, jedinke različito toleriraju hladnu vodu. Tako odrasle jedinke postaju letargične već pri temperaturi 13-15 ˚C. Mlade jedinke mnogo su otpornije te na njih ne utječe temperatura vode sve dok ne padne ispod 9 ˚C, a tek izlegli mladunci ne reagiraju na hladnoću sve dok se temperatura vode ne spusti ispod 4.5 ˚C.
Juvenilne jedinke poduzimaju daleka putovanja od plaže gdje su se izlegli. Analiza sekvenci mtDNA pokazala je da su neke jedinke migrirale 10.000 km preko Pacifika, od plaže na kojoj su se izlegli u Australiji i Japanu pa do Baja California.
Za vrijeme migracije, odrasli su sposobni održavati minimalni prosjek brzine plivanja od 28-70 km/dan.
Na posteroventralnoj strani oklopa kornjače pojavljuje se oceanski rak (Planes minutus) koji ima ulogu u čišćenju kornjačinog oklopa. On se hrani epibiontima te čisti kornjaču od parazita.
Od svih mladunaca koji se izlegu samo 0,1% doživi spolnu zrelost, a njihova se tjelesna težina poveća čak više od 5000 puta od kada se izlegu.
Morske kornjače danas su jedna od najugroženijih skupina morskih organizama.

 

Autorica teksta: Katarina Koller, mag. biol. exp.

 

Izvori:
Casale, P. & Tucker, A.D. (2015): Caretta caretta. The IUCN Red List of Threatened Species 2015.

Ernst, C. H. & Lovich, J. E. (2009): Turtles of the United States and Canada. Second edition. Johns Hopkins University Press.

Franček, N. (2014): Ekologija i rasprostranjenost glavate želve (Caretta caretta) u Jadranskom moru. Seminarski rad. Prirodoslovno - matematički fakultet, Zagreb.

Jelić, D., Kuljerić, M., Koren, T., Treer, D., Šalamon, D., Lončar, M., Podnar-Lešić, M., Janev Hutinec, B., Bogdanović, T., Mekinić, S. & Jelić, K. (2015): Crvena knjiga vodozemaca i gmazova Hrvatske. Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb.

Lazar, B., Tvrtković, N., Gerosa, G., Holcer, D. & Grbac, I. (2000): Potential loggerhead sea turtle (Caretta caretta) nesting beaches along the southern coast of Croatia. In: Proceedings of the 19th Sea Turtle Symposium, Vol. 433 (Kalb, H. & Wiebbels, T., eds.). pp. 254-257. NOAA Tech. Memo. NMFS-SEFSC, Miami, USA.).

Lazar, B., Blanuša, M., Holcer, D., Oršolić, N. & Tvrtković, N. (2004): Growth-related changes in pectoral Fe accumulation in loggerhead sea turtles (Caretta caretta) and its implications for diving physiology. In: Proceedings of the Twenty-fourth Symposium on Sea Turtle Conservation and Biology. p 21. NOAA Tech. Memo. NMFS-SEFSC-567, Miami, USA, 2008. 237 pp.

 

Porodica: Dermochelyidae

 

 

 

 

 

Joomla templates by a4joomla